«Ivan je krstio vodom, a vi ćete za malo dana biti kršteni Duhom Svetim.» Dj 1,5.
«Drage sestre i braćo, sa nekoliko misli vraćamo se Pedesetnici, događaju izlijevanja Duha.
Starozavjetni narod taj dan je slavio kao žetvene svečanosti. 'Onda blagdan žetve prvina koje dolaze od ljetine onoga što si posijao u polju. Na svršetku godine blagdan berbe, kad sabireš svoju ljetinu s polja.' (Izl 23, 16 ) – žetvene svečanosti – kasnije židovstvo ovoj svečanosti daje drugo značenje i Pedesetnica počinje označavati dan kada je izdan Zakon – tom prilikom se čitalo iz knjige Rutine. Kršćanska crkva je ovaj dan pretvorila u svečanost osnivanja crkve – jer je na prvoj Pedesetnici iza kršćanske 'velike noći' bio izliven Duh Sveti. To nas prisjeća na stvari, koje su za naše shvaćanje ponekad zahtjevne.
Djelovanje Duha Svetoga, u crkvi i u životu pojedinaca, je vrlo snažno i raznoliko. Bez Duha Svetoga nije moguće vjerovati. Stoga, može se reći, tko vjeruje – primio je dar Duha Svetoga, ali čovjek kao da je ovaj dar negdje zametnuo i skoro da i ne zna za njega. Ima ljudi koji su zadovoljni što vjeruju kako vjeruju i zapravo računaju s tim da su i oni kršteni Duhom Svetim. Tu nas ove riječi iznenađuju: morate još biti kršteni Duhom Svetim. Prisjetite se da je to rekao uskrsnuli Gospodin Isus svojim učenicima. Ta oni su već davno u njega vjerovali, doživjeli su obraćenje, zbog njega su sve napustili i pošli za njim – a ipak to nije dovoljno – i oni moraju bit još pokršteni Duhom Svetim. Oni čekaju na dar Duha, oni, koji su već propovijedali, imali uspjeh i činili čuda.
Iz svega toga proizlazi, krstiti Duhom Svetim misli se na nešto više. Duhom Svetim ne krsti čovjek, Duhom Svetim krsti Krist. Kao prvo, trebamo shvatiti jednostavnu činjenicu, postoje stvari koje ne može nitko drugi dati, ni ljudi, ni organizacije i zajednice, ni znanost, ni banke, samo On sam.
Nema sumnje, tako osnaženje Duhom Svetim svi trebamo. Trebamo više nego što mislimo. Isto tako je sigurno i to da nitko nije isključen iz ove mogućnosti darivanja. I mi se kod krštenja vodom molimo da budemo kršteni Duhom. Jesmo li primili to što smo molili? Jesmo li primili Duha Svetog? Ljudi nisu sigurni, ali ako vjerujemo, primili smo «predujam» Duha. Sada moleći čekamo, da budemo pozvani i kršteni Duhom Svetim. Kad bismo u Pismu istraživali, što bi čovjek trebao za to činiti, naišli bismo na stvari koje su nam poznate, ali koje često podcjenjujemo.
Prije svega biti Gospodinov učenik, treba imati jasan odnos prema Kristu. Ne samo nekakav poučak, već istinski, stvaran odnos prema Njemu, uzdati se i slijediti Ga. Iz toga proizlazi, da ćemo uvidjeti i onu drugu stranu - spoznati ćemo svoj grijeh svoju krivicu, svoju slabost i nesavršenost, za sve to je umro Isus. Svega toga trebali bismo se odreći, ali mi se time poigravamo ili se možda sjetimo u crkvi pri slavljenju Večere Gospodnje. Treba Isusa Krista jasno priznati, onako kako su ga priznali apostoli pred ljudima. Naučimo se u svakidašnjicu uvesti dio poslušnosti Božje riječi i Zakona – evanđelja - sve do: Ne moja, ali tvoja volja neka se vrši. Uz to sve treba postojati čežnja – svidjeti se Bogu, čežnja za istinom, za život u njemu i po njemu. Mnogo puta ispada tako, ono što radimo, to radimo silom i iz tradicije, a ne zbog vjere. Posljedica ovakvoga shvaćanja jest molitva za pomoć i da nas Gospodin primi za svoje učenike. Ovim smjerom bi se trebale kretati naše misli, naša čežnja da primimo dar Duha.
Krštenje Duhom Svetim je spojeno sa svjedočenjem i službom. Bit ćete mi svjedoci. Svakako da to svjedočanstvo nije samo svjedočanstvo riječi. Čuli smo poruku apostola Pavla (1.Kor 12) koliko takvih darivanja je moguće zabilježiti. Krštenje Duhom Svetim sadrži tako veliko bogatstvo, da ni sve što je u njem sadržano, ne može biti dano jednom čovjeku, već je podijeljeno na mnoge. Ovo krštenje ne čini čovjeka sretnim u našem smislu riječi, ali čini čovjeka upotrebljivim za djelo Božje na zemlji, za spasenje čovjeka za kraljevstvo Božje, savladava našu pasivnost, vodi k aktivnosti i djelovanju.
U Isusovo doba, neki ljudi su mislili kako je Ivan Krstitelj očekivani Mesija. On je to odbacio – 'ja vas krstim samo vodom, ali onaj koji dolazi za mnom on će vas krstiti Duhom Svetim'. Danas većina ljudi misli da je krštenje vodom dovoljno – drugačije rečeno – da je dovoljan manje-više onaj pasivni udio u životu crkve, životu zajednice - kao: doći u Crkvu, sat-dva poslušati i otići. Postoji nešto više nego sat dva tjedno posjediti u Crkvi. To potražimo i naći ćemo.
Dar Duha Svetoga Bog daje kome želi i nitko ne može propisati i zato je svaki kršćanin drugačiji. Ne smijemo zato nekoga odbaciti samo za to što ima drugačiji dar od nas. I rast vjere i napredovanje i razvoj, nije kod svih ljudi isti. U Bibliji nalazimo svjedočanstvo o ljudima, koji su vjerovali, bili kršteni – kao recimo apostoli - a tek poslije su bili pokršteni i Duhom Svetim i ovlašteni za Njegovo djelo. A drugi opet- kao na primjer poganin Kornelius (Dj 10 ) najprije je primio Duha Svetoga, a tek tada se dao pokrstiti.
U tom po uskrsnom vremenu u Prvotnoj crkvi zavladala je napetost - čak nemir. Razapeti je bio opet među živima, pojavio im se i opet nestao. Neki su vjerovali, mnogi su sumnjali i tražili dokaz – i dokle će tako? Je li to uvjerljivo? Što će se dalje dogoditi? Što zapravo treba raditi, tko i gdje treba preuzeti odgovornost za tako sveto djelo – za daljnji razvitak? I gle tu je pedeseti dan, blagdan Pedesetnice i Gospodin je svoje učenike pokrstio Duhom Svetim - djelo ide dalje i teško je čovjeku ocijeniti koliko je toga obavljeno službom Petrovom, Pavlovom, Jakobovom i ostalih učenika - i gdje bi svijet bio da njihova služba nije širila u svijet evanđelje ljubavi i mira. Dramatična je povijest Prve crkve!
Upitajmo se – a što danas! I danas u crkvama djeluju ovi posebni darovi Duha, kako smo o njima saznali kroz svjedočenje apostola Pavla – iako danas imaju malo drugačiji oblik, nego li tada, zato što je i naš život drugačiji od života tadašnjih ljudi
Danas treba dobro odgojiti djecu u obitelji, i ne samo za rad, štednju i određeni građanski ponos i poštenje, već ih treba dovesti na put za Kristom, a za to je potrebna posebna nadarenost. Ili u vrijeme žurbe, trke, užurbanosti, a onda i određena bezobzirnost jednog prema drugome - pokazati spremnost za pomoć, žrtvu, ljubav. Tko to može i čini i osjeća da treba tako činiti - taj je čovjek nadaren. Zato hvala Bogu da je i danas tako, da su ljudi kršteni Duhom Svetim kako to Bog hoće. Mi za ovo trebamo još sa većim žarom brinuti i moliti za dar Duha.
Max Kašpar: pisac, psihijatar, esperantist i autor dvadeset esejističkih knjiga prevedene i na poljski, talijanski i francuski, u jednom od mnogo eseja bavi se pitanjem, što se to dogodilo sa vremenom u kome živimo. Često se govori o tome, da živimo u krizi – ekonomskoj - nismo svjesni i ona nas opterećuje, ali i duhovnoj krizi. Nju manje primjećujemo. Razgovaramo sa ljudima i vidimo da su mnogi razočarani, ponuđena sloboda kao da je potisnuta i ugušena, a teško je odgovoriti na potanje što će nam donijeti budućnost. Max Kašparu to želi razjasniti. Uzrok društvene krize vidi u gubitku stida, srama a izraženo biblijskim rječnikom – gradnja doma na pijesku, umjesto na stijeni. Citirat ću treći uzrok krize. 'Treća bolest, koja se širi epidemijski, je osjećaj nemoći. Nekako se u tome počinjemo postepeno svi utapati. Jednom u nekoliko godina nam se baci čamac za spašavanje u obliku izbora, ali se pokaže da je i on probušen. Frustraciju zamjenjuje depresija, razočaranje mijenja nemoć, a upravo ta nemoć spojena sa osjećajem bezizlaznosti je jako opasna. Potraje li dugo, počinje se mijenjati u agresiju, a ta je već tu. Na kraju i među školskom djecom se osjeća njen porast. Budimo iskreni i nemojmo se žaliti samo na one na vrhu. Skrivili smo si to sami kad smo prihvatili izopačen stil života, koji nam šapuće: Živi bogato izvana, a siromašno iznutra! Sve dotle dok se naš narod ne promijeni i ne počne živjeti bogato iznutra, a siromašno izvana, nemamo dobre izglede…'
Pomolimo se: Dođi Duše Sveti i oživi u nama to što je mrtvo... Hvala ti, što u nama znaš probuditi stvarnu zahvalnost – zahvalnost, koja ne vidi samo sebe i svoje potrebe. Podari nam strpljivost i želju da kroz tebe služimo drugima. Amen!» (P.B.)
Ovo je jedan od najljepših i najpoznatijih psalama. Čitajući ga, na neki način, možemo osjetiti tu sigurnost i pouzdanje koje David ovdje izriče; i te riječi nas umire, ojačaju i ispune nam srce zahvalnošću – odjednom kao da shvatimo koliko smo blagoslovljeni i koliku pomoć i oslonac imamo u Gospodu.
No, iako svi stihovi ovog psalma govore o dobroti i milosti Božjoj, nekako najveći utjecaj ima ta jedna rečenica: «Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer si ti sa mnom.»
Ne znam zbog čega je to da ovaj psalam ima baš toliki utjecaj i pobuđuje tolike osjećaje – ali jedno je sigurno: nikako nas ne može ostaviti ravnodušne. Toliko pouzdanje! Tolika vjera!
Svatko sudi po sebi, tako da to ne mora biti istina za vas, ali nekako mi se čini da večina nas Boga bolje čuje i bolje osjeti Njegovo prisustvo kada se nalazimo u poteškoćama. Što nam je teže u životu, to nekako jasnije osjećamo da je On tu za nas – koliko god bili potišteni; koliko god suza isplakali; koliko god vikali na Njega zbog naše situacije – On nas ne napušta; On ne ide nikamo – uvijek ostaje uz nas.
U onim najgorim trenucima kada Mu možda zamjeramo i pitamo ga: «Gdje si sad kad te trebam? Zašto nisi bio tu za mene i spriječio da se sve ovako odvija? On je prisutan, i ponekad čak možemo osjetiti da je tu i kao da nam govori: nikada te nisam ni napustio i dobro znaš da sam cijelo vrijeme uz tebe, zato ne boj se, jer sve što ti se sad čini kao beznadežni slučaj – sve će se preokrenuti na dobro. Samo mi moraš vjerovati.»
«Da mi je i dolinom smrti proći – zla se ne bojim, jer ti si sa mnom.» Zar ne bi bilo divno to mu reći? Stvarnost malo drukčije izgleda – plašimo se mnogo čega. Po najnovijem to mogu biti poskupljenja struje i plina što će sada doći. Plašimo se i bojimo da nećemo imati dovoljno za život i sto problema nam se vrte po glavi i zabrinuti smo ne samo za sebe nego i za nama bliske osobe; za obitelj i prijatelje. Bojimo se zla; bojimo se budućnosti i što nam ona može donijeti, ali opet, nekako u dubini duše znamo da koliko god da nam je teško, da postoji nada; ono svjetlo na kraju tunela. I u najgoroj situaciji trebamo imati to pouzdanje da Bog sve to može preokrenuti u našu korist, na neko dobro, jer to je što se zapravo događa tokom cijelog našeg života. Kada god pomislimo na neka bolna vremena iz prošlosti, možemo vidjeti kako nas je sve to oblikovalo; naučilo nečemu; dovelo do toga da smo danas ovdje gdje jesmo i kakvi jesmo. Iz svega smo izašli jači i mudriji i, mogli bismo reći, ponizniji. Iako u tim trenucima nismo smatrali moguće da će nam ikad biti bolje ili da ćemo ipak biti sretni; trebalo je vremena da shvatimo da je sve to imalo svrhu. Bog nam ne daje više nego što možemo podnijeti – a sve naše terete nam On sam pomaže nositi.
Bojimo se, a ipak sve imamo što nam treba. Možda nemamo koliko bismo htjeli imati, ali imamo ono što nam je potrebno za život. Prisjetimo se priče o otiscima u pijesku, koja tako divno govori o pomoći koju imamo u našem Gospodu.
«Jedan je čovjek jedne noći sanjao kako hoda sa Gospodinom duž plažu.
Na nebu su se prikazivale scene iz njegovog života.
U svakoj sceni je primijetio dva para otisaka stopala u pijesku:
jedan par otisaka je pripadao njemu a drugi Gospodinu.
Kad mu se pred očima prikazala druga scena njegovog života,
osvrnuo se ponovo na one otiske stopala u pijesku.
Primijetio je kako je mnogo puta na svom životnom putu zapravo
postojao samo jedan par otisaka stopala.
Isto tako, primijetio je kako mu se uvijek to događalo u najtežim i najtužnijim
trenutcima njegovog života.
To ga je počelo mučiti pa je upitao Gospodina:
- "Gospodine, jednom si rekao da ako te odlučim pratiti da ćeš biti uz mene cijelim putem. Ali primijetio sam samo jedan par otisaka stopala u najtežem periodu svog života. Ne razumijem zašto si me ostavio onda kad sam te najviše trebao."
Gospodin odgovori:
-"Moje drago dijete, ja te volim i nikada te ne bih ostavio. Tokom tvog perioda iskušenja i patnje, kad si vidio jamo jedan par otisaka stopala, to je bilo onda kad sam te JA nosio."«
Upravo tako, kada mi sami više ne možemo dalje, to je kada nas Bog podiže i daje nam snage da stanemo opet na svoje noge. Kao što roditelj, čije dijete je prohodalo, ali još nije sigurno na nogama – podigne svoje dijete kad padne, smiri ga i ohrabri da nastavi dalje; tako i naš nebeski Otac s nama – daje nam do znanja da je tu za nas, da će nam pomoći i ohrabruje nas da idemo dalje jer nas još mnogo toga očekuje tijekom života.
David započinje svoj psalam riječima: «Bog je pastir moj: ni u čem ja ne oskudijevam.» Uistinu, ni u čemu ne oskudijevamo, nego smo blagoslovljeni preko svake mjere. Ne samo da su nam oprošteni grijesi i imamo obećanje života vječnoga, nego iz dana u dan primamo Božju ljubav i milost; njegovu pomoć; blagoslovio nas je sa obitelji i prijateljima koje volimo i koji nas vole; imamo Boga koji je uvijek s nama, pa i onda kada mislimo da smo sasvim sami; imamo dovoljno razloga da se svaki dan probudimo sa smiješkom na licu i zahvalnosti u srcu. Da, možda nismo materijalno potkovani kako bismo htjeli, i sigurno bi nam bilo lakše da se ne moramo boriti sa financijama i sklapati kraj s krajem; ali tko je ikad rekao da je život lak? Bog nam nikad nije obećao lagodan život bez problema. Nije bitno što nam je život ponekad težak, već je bitno kako ga živimo; kako se ponašamo jedni prema drugima; da li služimo na blagoslov drugima; da li svjedočimo svojim životom da smo Kristovi. To je ono važno.
Mnogi ljudi koji imaju toliko novca da ne moraju mnogo razmišljati o financijama, čine nam se možda kao sretnici, ali ono najbitnije u životu se ne da kupiti – ni ljubav, ni sreća, ni prijateljstvo, niti išta drugo što je zaista vrijedno. Sve ovo će jednom proći, i što vam onda ostaje? Ostaje vam ono u što ste cijeli svoj život ulagali. Ako ste ulagali u materijalno, u startu ste već izgubili jer će to propasti sa ovozemaljskim stvarima. Ako ste mudri ulagač, onda ste ulagali i ulažete u kraljevstvo Božje i življenje po Božjoj volji.
Kako je sam Isus Krist rekao: «Zato vam kažem: Ne budite zabrinuti za život svoj: što ćete jesti, što ćete piti; ni za tijelo svoje: u što ćete se obući. Zar život nije vredniji od jela i tijelo od odijela? Pogledajte ptice nebeske! Ne siju, ne žanju niti sabiru u žitnice, pa ipak ih hrani vaš nebeski Otac. Zar niste vi vredniji od njih? A tko od vas zabrinutošću može svome stasu dodati jedan lakat? I za odijelo što ste zabrinuti? Promotrite poljske ljiljane, kako rastu! Ne muče se niti predu. A kažem vam: ni Salomon se u svoj svojoj slavi ne zaodjenu kao jedan od njih. Pa ako travu poljsku, koja danas jest a sutra se u peć baca, Bog tako odijeva, neće li još više vas, malovjerni?»
«Nemojte dakle zabrinuto govoriti: 'Što ćemo jesti?' ili: 'Što ćemo piti?' ili: 'U što ćemo se obući?' Ta sve to pogani ištu. Zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno. Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati. Ne budite dakle zabrinuti za sutra. Sutra će se samo brinuti za se. Dosta je svakom danu zla njegova.»
Pogledajmo i na apostola Pavla. On piše: «Ta naučen sam u svakoj prigodi biti zadovoljan. Znam i oskudijevati, znam i obilovati! Na sve sam i na svašta navikao: i sit biti i gladovati, i obilovati i oskudijevati. Sve mogu u Onome koji me jača!»
Trebamo se pouzdati u Božju providnost. Naravno ne tako da jednostavno prestanemo raditi i mislimo kako će nas Bog hraniti manom sa neba kad ogladnimo; već trebamo iskoristiti dare što nam je dao; trebamo raditi da bismo imali za hranu i ostalo – ali u svakom trenutku trebamo biti svjesni da naš život; naše biće pripada Bogu i da nas on uzdržava i brine se o nama; da o njemu ovisimo. Zato je apostol Pavao naučio biti zadovoljan u svim okolnostima, jer je znao da što god da mu se dogodi; u kakvim god okolnostima se nalazio, on pripada Bogu koji se brine za svoje i koji može sve «okrenuti na dobro onih koji ga ljube, onih koji su odlukom njegovom pozvani.»
David kaže na kraju svog psalma: «Dobrota i milost pratit će mene sve dane života moga. U domu Gospodnjem prebivati ću kroz dane mnoge.»
Bog ne samo da brine o nama; ne samo da nas štiti, već daje život. Isus Krist je rekao: došao sam da život imate, i da ga imate u izobilju. Ne u materijalnom izobilju, ne u izobilju stvari, već u izobilju Božje ljubavi, milosti, mira, radosti i dobrote, a ako to imamo, onda smo najbogatiji ljudi ikada.
Zato nemojte očajavati kada vam je teško; nemojte zavidjeti onima koji su bogati i imaju materijalnu sigurnost – već se usredotočite na sigurnost koju imamo u našem nebeskom Ocu; usmjerite svoj pogled ka onome koji nam je dao obećanje da tko god srcem vjeruje i ustima ispovijeda da je Isus Mesija, ima život vječni. (A.L.)
«Bog je pastir moj: ni u čem ja ne oskudijevam; na poljanama zelenim on mi daje odmora.
Na vrutke me tihane vodi i krijepi dušu moju. Stazama pravim on me upravlja radi imena svojega.
Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer si ti sa mnom.
Tvoj štap i palica tvoja utjeha su meni. Trpezu preda mnom prostireš na oči dušmanima mojim.
Uljem mi glavu mažeš, čaša se moja prelijeva.
Dobrota i milost pratit će mene sve dane života moga.
U domu Gospodnjem ću prebivati kroz dane mnoge.»
- AMEN -
«Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živi» Job 19,25
Ljudi ne vole one koji se previše nameću. Tako je bilo i sa glavarima svećeničkim, farizejima i starješinama Naroda kada su vijećali protiv Isusa u kući Velikoga svećenika. Htjeli su se zauvijek osloboditi Isusa.
Na Veliki petak su naizgled uspjeli u tome. «Isus je mrtav i raspet visi na križu, sada možemo mirno spavati», mislili su kako im nitko ne može omesti miran san. Dan subotnji je protekao na uobičajeni način - posvećen Bogu - nisu ni shvatili da su ubili Njegova jedinoga Sina. Prvoga dana u tjednu su se probudili uz strašan događaj: «Najedanput se zemlja silno potresla» Matej 28,2.
Kada živi Bog djeluje onda to njegovim neprijateljima znači: strah, trepet, raspad i vječno prognanstvo. Oni pak koji Njega ljube čuju anđeoski glas: «Ne bojte se!» Matej 28,5.
Puno je razloga za strah. Plašimo se današnjice, a sutrašnjice još više jer životni standard strjelovito pada. Unatoč svim problemima i nama se anđeoska poruka objavljuje: «Ne bojte se!». Nemamo se razloga plašiti ovozemaljskog života, čak ni smrti!
S nama je, u Duhu, uskrsnuli Isus! Nakon smrti ćemo biti «licem u lice» u vječnoj radosti s našim Stvoriteljem. Za to je potvrda riječ Gospodina Isusa Krista koji je zbog naših grijeha umro i na treći dan uskrsnuo: «Ja sam uskrsnuće i život - reče Isus. Tko vjeruje u mene, ako umre, živjet će» Ivan 11,25.
Duh Sveti neka vas ispuni i blagoslovi ovom živom vjerom! (L.Č.S.)
«Molim vas, braćo, imenom Gospodina našega Isusa Krista, da svi jednako govorite, i da ne bude među vama razdor, nego budite savršeni u istom osjećanju i u istom mišljenju. Jer mi je javljeno za vas, braćo moja, od Klojinih ukućana, da su prepiranja među vama. A to kažem, da svaki od vas govori: "Ja sam Pavlov", "a ja sam Apolov", "a ja sam Kefin", "a ja sam Kristov."
Zar je Krist razdijeljen? Zar je Pavao raspet za vas? Ili ste u ime Pavlovo kršteni? Hvala Bogu, što nikoga od vas nisam krstio, osim Krispa i Gaja, da ne rekne tko, da ste kršteni u moje ime. A krstio sam i Stefaninu kuću; dalje ne znam, jesam li koga drugoga krstio.
Jer Krist me nije poslao da krstim, nego da propovijedam evanđelje ne mudrim riječima, da ne izgubi silu križ Kristov!» 1. Kor 1, 10-17
Unutar crkve u Korintu došlo je do razdijeljenosti. Prepirali su se oko toga čiji su – kome su naklonjeni; koga priznaju kao glavnoga učitelja, utemeljitelja njihove crkve i po kome su uzvjerovali.
Jedni su tvrdili da su Pavlovi – on ih je utemeljio; on je začetnik njihove crkve i smatraju da je on taj koji im je prenio vjeru, koji ih je naučio o Kristu Isusu i ne treba im nitko drugi. Oni će se i dalje držati Pavla i nikog drugog čovjeka neće slušati.
Drugi su tvrdili da su Apolonovi. Možemo o Apolonu čitati u Djelima Apostolskim, u 18, 24-28: «Uto neki Židov imenom Apolon, rodom Aleksandrijac, čovjek rječit i upućen u Pisma, stiže u Efez. On bijaše upućen u Put Gospodnji pa je vatrene duše govorio i naučavao pomno o Isusu, premda je znao samo za Ivanovo krštenje. Poče on tako smjelo govoriti u sinagogi. Čuše ga Priscila i Akvila, uzeše ga k sebi i pomnije mu izložiše Put Božji. A kad je nakanio otići u Ahaju, ohrabriše ga braća i napisaše učenicima da ga prime. Kad je stigao onamo, uvelike je koristio vjernicima po milosti jer je snažno pobijao Židove javno pokazujući iz Pisama da Isus jest Krist.»
Iz ovog opisa možemo vidjeti kakav je Apolon bio – veoma rječit, upućen u Pisma, vatrene duše je govorio i naučavao pomno o Isusu i snažno je pobijao Židove javno pokazujući iz Pisama da je Isus Krist.
Taj opis nam uvelike koristi da shvatimo zašto su neki tvrdili da su njegovi. Čovjek koji gorljivo naviješta Božju Riječ; koji je obrazovan i razumije se u Pisma toliko da može Židove pobijati svojim znanjem i tumačenjem – taj će lako steći naklonost ljudi koji traže nekoga u koga se mogu ugledati. Oni koji su tvrdili da su njegovi, oni su bili oduševljeni njegovom strašću kojom je govorio – godio im je način na koji on tumači Pisma. Smatrali su da je on bolji od Pavla jer je unosio živost; njegova naučavanja su im možda bila zanimljivija, iako nije naviještao drugog Krista, ali način naučavanja im je više odgovarao i htjeli su da ostali znaju da su oni uz Apolona. On je taj koji je vrijedan slušanja; on je taj koga treba slijedit; Apolon je autoritet, on tako dobro poznaje Pisma, njega se treba nasljedovati i nikog drugog.
Onda oni koji su rekli da su Petrovi. To su bili najvjerojatnije ljudi veoma predani crkvi. Jest da je Pavao bio taj koji je pokrenuo tu crkvu; jest da je Apolon velik poznavalac Pisma i gorljiv propovjednik, ali što to vrijedi kada je Petar taj koji ima ključeve kraljevstva nebeskog? Pa naravno da će stati uz onoga koji ih može sigurno voditi u Kraljevstvo nebesko. Za njih, Petar je bez sumnje bio onaj koga se treba slijediti.
Idući su tvrdili da su Kristovi. To zvuči kao pravi odgovor; čini se da su to jedini koji su shvatili da trebaju slijediti samo Krista, a ne prepirati se oko toga kojem čovjeku biti naklonjen. No ta tvrdnja da su Kristovi, najvjerojatnije nije značila da su shvatili kako je pogrješno slijediti ljude i kako se ne treba prepirati oko toga, jer su i oni sami uključeni u Pavlovu opomenu. Čak su se i oni prepirali sa drugima i dijelili se od drugih jer su smatrali da pripadaju Kristu i nikom drugome i vjerovali su kako ne moraju slušati ljude. Za njih nitko – ni Pavao, ni Apolon, pa ni Petar nisu imali nikakav autoritet, već samo Krist. Njihovo mišljenje je bilo da trebaju radit samo ono što bi Krist htio da rade i to je to.
Svi su smatrali za sebe da su u pravu – da su mudriji od drugih; da su baš oni na pravom putu, a svi ostali u zabludi.
Kako nas to može podsjetiti na stanje kakvo je i danas često puta u Crkvi. Svatko misli da je najpametniji; da ima bolji odnos s Bogom nego netko drugi. Misle da su posvećeniji, duhovniji i bolji kršćani od nekih drugih. Možda to ne kažu otvoreno, ali ima mnogih koji tako misle. Sjetimo se koliko raskola se dogodilo u crkvi – koliko crkvenih zajednica ima; koliko onih koji zavode ljude da njih slijede i slušaju...
Kristovo tijelo se komada poradi ljudskog ponosa i umišljene mudrosti. Nitko ne želi priznati da nema odgovore na sve – da ne zna sva otajstva Božja; da ne razumije mnoge stvari u Pismu; da nema odgovore na sva pitanja u vezi Boga, ali priznali to ili ne, treba svima biti jasno da je upravo to kako stvari stoje. Nitko ne razumije sve u potpunosti – ta tko bi mogao razumjeti cijelu Božju objavu? Tko može u potpunosti razumjeti Boga i imati uvid u njegovo znanje i njegovu mudrost? Nitko!
No to ne sprječava prepirke među kršćanima; rasprave u kojima nitko neće popustiti i gdje nitko nikoga zapravo ne sluša. Dolazi do svađa i netrpeljivosti, kojima stvarno nije mjesto među kršćanima; braćom i sestrama u Kristu.
Nitko ne može razumjeti Božje otajstvo – svi znamo samo onoliko koliko nam je Bog odlučio obznaniti.
Zato ne dajte se zavesti od onih koji tvrde da imaju punu Božju objavu – da ćete se jedino spasiti ako njih slijedite; ako se priključite njihovoj zajednici. Ne vjerujte onima koji vas žele prisvojiti; koji vas nagovaraju da napustite svoju zajednicu i krenete za njima jer su oni bliže Bogu; jer ćete samo kod njih biti spašeni!
Možda čudno zvuči to upozorenje – možda je čudno zvučalo i apostolima kad ih je Krist upozoravao da će biti mnogih krivih učitelja. Rekao je: "Pazite da vas tko ne zavede! Mnogi će doista doći u moje ime i govoriti: 'Ja sam Krist!' I mnoge će zavesti." … "Ako vam tada tko rekne: 'Gle, evo Krista!' ili: 'Eno ga!' - ne povjerujte! Ustat će, doista, lažni kristi i lažni proroci i iznijeti znamenja velika i čudesa da, bude li moguće, zavedu i izabrane."
Onda, sjetite se da su i apostoli upozoravali crkve da ima lažnih učitelja i da se paze da ih ne zavedu. Apostol Pavao u poslanici Galaćanima piše: "Čudim se da od Onoga koji vas pozva na milost Kristovu da tako brzo prelazite na neko drugo evanđelje, koje uostalom i ne postoji. Postoje samo neki koji vas zbunjuju i hoće izvrnuti Kristovo evanđelje. Ali kad bismo vam mi, ili kad bi vam anđeo s neba navješćivao neko evanđelje mimo onoga koje vam mi navijestismo, neka je proklet! Što smo već rekli, to sad i ponavljam: navješćuje li vam tko neko evanđelje mimo onoga koje primiste, neka je proklet."
Veoma oštre riječi, zar ne? Lažnih učitelja je bilo tada i ima ih i danas. U prošlosti smo mogli čuti za mnoge koji su uvjerili ljude da baš njih trebaju slijediti; da su oni poslani od Boga da im ponude spasenje prije nego što uništi ovaj grješan svijet i da će samo preživjeti ako idu za njim. Sigurna sam da i vama to zvuči apsurdno, ali bilo je mnogo ljudi koji su tog čovjeka slijedili i na njegovu riječ počinili samoubojstvo jer im je rekao da Bog to želi; da je to jedini način na koji će se spasiti.
Koliko je godina trebalo da se uhvati sektaš, Warren Jeffs, koji je tvrdio da je poligamija put ka kraljevstvu nebeskom – koliko nam i to smiješno zvučalo, ipak, imao je puno sljedbenika; mnogo žena i muškaraca su mu vjerovali.
Koliko ima lažnih učitelja koji uvjere svoje sljedbenike da će primiti Božji blagoslov ako im prepišu svu svoju imovinu; ili koji traže od ljudi da uplate novac na njihov račun da bi podržali njihove tzv. Duhovne obnove – a zapravo taj novac ide tim propovjednicima u džep. Ima mnogo lažnih učitelja – samo je neke lakše prepoznati, a druge malo teže.
Koliko god izopačenih naučavanja ima, uvijek se nađe netko tko će povjerovati i slijediti takve. Zato pazimo se da nas ne uhvate laskavim riječima; da nas ne zavedu primamljivim ponudama i obećanjima; da nas ne odcijepe od Krista tvrdeći da ćemo ga jedino kod njih naći.
Apostol Pavao piše: "Ta što je Apolon? Što je Pavao? Poslužitelji po kojima povjerovaste - kako već komu Gospodin dade. Ja zasadih, Apolon zali, ali Bog dade rasti. Tako niti je što onaj tko sadi ni onaj tko zalijeva, nego Bog koji daje rasti. Tko sadi i tko zalijeva, jedno su; a svaki će po svome trudu primiti plaću. Jer Božji smo suradnici: Božja ste njiva, Božja građevina! Po milosti Božjoj koja mi je dana ja kao mudri graditelj postavih temelj, a drugi nadoziđuje; ali svaki neka pazi kako naziđuje. Jer nitko ne može postaviti drugoga temelja osim onoga koji je postavljen, a taj je Isus Krist. "
Jedini pravi temelj je Isus Krist – nema drugog. Isus Krist je taj koji je trpio poradi nas – koji je svoj život položio za nas; koji je pobijedio smrt i dao nam obećanje života vječnoga. Nitko ne može zauzeti njegovo mjesto; nitko ne može ponoviti njegovu žrtvu; nitko ne može pridonijeti onome što je on za nas učinio.
Naš Spasitelj, i Otkupitelj je svoj život dao za svakog pojedinog od nas. Zato nema mjesta svađama i prepirkama; nema mjesta razdorima i odvajanju. Oni koji slijede Krista ne moraju biti grupa istomišljenika, nego ljudi koji su različiti po mnogo tome, ali povezani i ujedinjeni ljubavlju Kristovom. Razlike među nama nas ne trebaju razdvajati, nego obogaćivati, jer nam daju prilike da učimo jedni od drugih; da se mijenjamo, pomažemo jedni drugima koristeći sve one razne dare koje nam je Duh Sveti udijelio po svojoj volji.
Svi smo različiti, a ipak smo jedno u našemu Spasitelju Isusu Kristu. Njemu pripadamo, njega slavimo i njemu služimo! Neka sve što činimo bude njemu na slavu! – AMEN – (A.L.)
«Kad su išli dalje putem, reče mu jedan: 'Ići ću za tobom, kamo god pođeš.' Isus mu reče: 'Lisice imaju svoje jame, ptice nebeske svoja gnijezda. A Sin čovječji nema mjesta, gdje bi mogao nasloniti glavu svoju.'
Drugoga pozva: 'Hajde za mnom!' On odgovori: 'Gospodine, pusti me da najprije otiđem i pokopam oca svojega.' Isus mu reče: 'Pusti neka mrtvi pokopavaju svoje mrtvace; a ti hajde i navješćuj kraljevstvo Božje!'
Opet drugi reče: 'Ja ću ići za tobom, Gospodine, ali me najprije pusti da se oprostim s porodicom svojom.' Isus mu reče: ' Ni jedan, koji metne ruku svoju na plug i opet se obazire natrag, nije prikladan za kraljevstvo Božje."» Luka 9, 57-62
Dvojica su htjeli slijediti Krista, a jednoga Isus Krist pozvao da ga slijedi. Ono što sva trojica imaju zajedničko jest da nisu bili svjesni cijene učeništva.
Dok je Isus Krist sa svojim učenicima bio na putu, jedan čovjek mu pristupi i izjavi kako će ga slijediti gdje god on pođe. Zar to nije divno? Zar to nije hvale vrijedno? Zar ne bismo bili presretni da naše propovijedanje i svjedočenje za Krista urodi takvim plodom da oni koji nas čuju i vide izjave kako će slijediti Krista gdje god on pošao? Mislim da nitko od nas ne bi odbio te ljude – ne bi ih obeshrabrili u njihovoj odluci. Bili bismo van sebe što smo pridobili nekoga za Krista; usmjerili ih ka jedinom i pravom putu. Ne bismo razmišljali o tome koliko su upućeni u to što to zapravo znači – što ta njihova izjava zapravo zahtijeva od njih; što je cijena slijeđenja Krista. Ne bismo tražili od njih da još malo razmisle jesu li stvarno spremni poći za Kristom ili ne, jer često puta ni mi sami ne razmišljamo o tome što stvarno znači ići za Kristom i biti njegov sljedbenik.
Nama su riječi tog čovjeka poput glazbe za uši – zvuci uspjeha; melodija koja nas umiruje, ohrabruje i bodri jer ako čujemo te riječi «Slijedit ću Krista gdje god da pođe», to znači da smo nešto postigli; da smo dobre sluge Kristove – plodonosni.
Toliko se brinemo o brojevima. Jedan čovjek više u Crkvi znači da radimo kako treba. Jedini problem je što se ni malo ne brinemo zbog razloga zašto je taj čovjek tamo – zašto je itko tamo. Jesu li baš svi okupljeni da odaju hvalu i slavu Gospodinu Isusu i dolaze da čuju Božju riječ; da se okrijepe i dobiju novu snagu da nastave činiti dobro?
Isus Krist ne želi nikoga obmanuti. On nije htio da ga ljudi slijede poput slijepih ovaca – ne sluteći kuda idu niti zašto su tamo. Kristu nije bilo bitno koliko ima sljedbenika brojčano – njega je zanimalo koliko ih ima koji su spremni odreći se svega da budu sa njime, da ga slijede znajući koje su posljedice.
Mogli bismo to usporediti sa potpisivanjem nekog ugovora. Sve zvuči lijepo i krasno i spremni ste potpisati odmah jer ste oduševljeni – ali nakon što ste ga potpisali, poslije, uzmite si vremena da pročitate što tamo piše i shvatite da ste pristali na stvari koje nikad ne biste potpisali da ste bili svjesni sadržaja ugovora. No kada to shvatite već je prekasno – vaš potpis je na ugovoru i osjećate se prevareno i bijedno i ljuti ste na sebe što niste prvo pročitali pa i na one koji vas nisu upozorili što zapravo potpisujete. Na takav način djeluju neke ustanove, neki ljudi. Namjerno obmanjuju ljude da bi postigli ono što žele.
Isus Krist nije takav – ne bi ni Crkva trebala biti; nitko od nas ne bi trebao djelovati na takav način.
Gospodin Isus nije rekao «ne može, ne smiješ poći za mnom. Ne želim da me slijediš.», ali nije mu ni udovoljio sa prihvaćanjem te izjave. Sve što je Krist htio jest da u potpunosti bude svjestan što bi to za njega značilo da ga slijedi. Rekao mu je: «Lisice imaju jame i ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje nasloniti glavu.»
Ako je taj čovjek mislio da slijediti Krista znači živjeti sigurno, zbrinuto, lagodno – onda je bio potpuno u zabludi i Krist mu je morao ukazati na to.
Nije teško za pogodit zašto bi ljudi htjeli ići za Kristom. Gledali su ga kako iscjeljuje bolesne, izgoni zloduhe, umnožava hranu, uskrisuje mrtve – čuli su o njegovim velikim djelima i slušali ga kako govori o kraljevstvu nebeskom i kako im tumači Pisma. Mora da su mislili kako slijediti njega znači imati zdravlje, uvijek biti sit i bez straha od smrti jer ih on može uskrisiti. Mislili su da ako idu za njim da im se ništa ne može dogoditi – lagodan život.
Dan danas ima kršćana koji misle da će živjeti siguran i lagodan život ako se deklariraju kao Kristovi; da je dovoljno ići nedjeljom u Crkvu i onda se nemaš čega bojati jer si dobio naklonost Krista. Neki stvarno misle da ako pripadaju određenoj zajednici i drže se određenih pravila biti će blagoslovljeni bogatstvom i zdravljem i da će ih Krist tako obilno nagraditi da mogu uživati u životu. Kada se razbole, to im je Božja kazna jer su neko pravilo prekršili.
To nije kako Krist djeluje. On nikome nije obećao lagodan život i materijalnu sigurnost i vječno zdravlje.
Sjetimo se da je rekao: «Šaljem vas kao ovce među vukove.» To ne zvuči kao obećanje sigurnosti i života bez problema. Rekao je kako će svijet mrziti njegove učenike jer je i njega mrzio; da će biti proganjani, da će ih se predavati sudovima... Ne vidimo gdje obećava lagodan život.
Cijena učeništva je visoka – cijena učeništva je potpuno predanje!
Pogledajmo sada drugog čovjeka. Njega sam Gospodin Isus zove poznatim riječima: «Slijedi me!» Tako je svoje učenike pozvao i oni su sve ostavili i išli za njim. Sada se susrećemo sa drukčijom reakcijom na te njegove riječi. Ovaj odvrati: «Dopusti mi, Gospodine, da najprije odem i oca ukopam.»
Na to mu Isus odgovori: «Pusti mrtve nek ukopavaju svoje mrtvace. A ti hajde i navješćuj kraljevstvo Božje!»
Ova izjava može iznenaditi ili čak šokirati. Pa zahtjev tog čovjeka nije bio nerazuman niti sebičan. Želi ukopati oca, iskazati mu zadnje poštovanje. Židovima je to veoma važno i imaju mnoga pravila o ukapanju i ponašanju. Čitajući o tim pravilima, nije jasno da li mu je otac već umro ili je još živ, ali u svakom slučaju, ovaj čovjek od Krista traži najmanje godinu dana ako ne i više prije nego što će poći za njim. Ako mu je otac još živ, znači moglo bi biti čak nekoliko godina. Ako je umro, to znači da su prošli onih sedam dana žalosti koje je sin morao provesti u kući i da sad traži godinu dana odgode od Krista jer je tada bio običaj da se godinu dana nakon prvog ukopa sakupe kosti umrlog i vrši se drugi ukop.
Bilo kako bilo, Krist ne može prihvatiti takav odgovor. On ga poziva da sada krene za njim, a ne za godinu, dvije, tri, ili kada njemu bude najbolje odgovaralo. «Pusti mrtve neka ukopavaju svoje mrtvace. A ti hajde i navješćuj kraljevstvo Božje!»
Ništa nije važnije od kraljevstva Božjeg. Nitko i ništa nam ne smije biti na putu kada je riječ o slijeđenju Krista. Nitko i ništa nam ne smije više značiti od Božjeg poziva ili nas sprječavati u vršenju Božje volje.
Znamo da je Krist rekao: «Tko više voli oca ili majku nego mene, nije me dostojan. I onaj koji više voli sina ili kćer nego mene, nije me dostojan.»
Nije da nas Krist poziva na nepoštivanje roditelja ili djece, niti želi da ih ne volimo – bit je u tome da nikoga i ništa ne smijemo staviti na mjesto koje njemu pripada. On nam u svemu treba biti prvi i njegova volja nam treba biti najvažnija i najcjenjenija.
Pogledajmo sada na trećeg čovjeka koji Kristu kaže: «Ja ću te slijediti, Gospodine, ali mi najprije dopusti da se oprostim sa svojim ukućanima!»
Ne možemo reći da ga ovaj ne želi slijediti – samo želi priliku oprostiti se od svojih, ali Krist i njemu jasno daje do znanja cijenu učeništva.
«Nitko tko stavi ruku svoju na plug te se obazire natrag nije prikladan za kraljevstvo Božje.»
Ovo je tako divna usporedba osobe nespremne da se potpuno preda nečemu. Ovaj ga želi slijediti ali ima uvjet za to; želi se oprostiti od svojih, a Krist mu kaže kako je već izjavio da je spreman slijedit ga – ako zaista jest, onda neka se ne okreće i ne da se omesti čežnjom za ukućanima.
«Nitko tko stavi ruku svoju na plug te se obazire natrag nije prikladan za kraljevstvo Božje.»
Možete li si predočiti tu sliku? Stvarno je dojmljiva. Plug koji životinja vuče. Čovjek jednu ruku drži na plugu, a s drugom upravlja životinjom. Da bi orao ravno, mora gledati naprijed i držati pogled usmjeren na jednu točku. Sad si zamislite kako bi to izgledalo da za vrijeme oranja stalno gleda natrag; osvrće se svako malo i nije koncentriran na ono što radi...
Upravo je tako i sa slijeđenjem Krista – ako nismo koncentrirani na to što radimo za njega; ako nismo cijelim srcem voljni da mu služimo i vršimo njegovu volju, onda možemo više štete nanijeti nego što ima koristi od nas. Ako mislimo njega slijediti a gledati unazad, onda ćemo se izgubiti jer kad pogledamo kuda idemo, vidjet ćemo da smo izgubili Isusa Krista iz vida gledajući u ono što je iza nas.
Svi mi imamo svoje isprike zašto ne možemo baš sada ići za Kristom. Svi se mi ponekad izvlačimo od odgovornosti koju imamo pred Bogom, smatrajući da su naši sadašnji problemi ili naše obaveze na poslu mnogo važnije i hitnije. No ako nešto može čekati, onda su to ovozemaljske preokupacije, ali nikad Bog.
Isus Krist jasno daje do znanja kakvo slijeđenje očekuje – koja je cijena učeništva. Ako stvarno želimo za njim onda nema osvrtanja nazad; nema drugih prioriteta i ne smijemo očekivati materijalnu sigurnost i lagodan život.
Prije nego što itko kaže da će ga slijediti neka razmisli da li je stvarno spreman platiti tu cijenu.
Cijena učeništva je sve – cijelo tvoje biće, sve što jesti. Da, Krist zahtjeva potpuno predanje. Ako se nakon sveg navedenog netko zapita tko li bi uopće mogao prihvatiti toliku cijenu - neka samo pomisli na cijenu života bez Krista. To bila propast – najveći gubitak.
Zato pouzdajmo se u našega Spasitelja koji je svu svoju slavu ostavio da bi postao čovjekom; koji je napustio svoje prijestolje da bude sluga sviju; koji je svoj život predao da nama podari život vječni. On je sve svoje i samog sebe dao za nas – zato slijedimo ga; vršimo njegovu volju i predajmo mu se svim srcem, jer nas on vodi u život i neće nas napustiti niti iznevjeriti. Tko se u njega pouzdaje, taj gradi na čvrstom temelju.
«Imena dvanaest apostola jesu: "Na prvom mjestu Simon s pridjevkom Petar i njegov brat Andrija; Jakov, sin Zebedejev, i njegov brat Ivan; Filip i Bartolomej; Toma; Matej, carinik; Jakov, sin Alfejev, i Tadej; Simon Revnitelj i Juda Iskariot, koji postade izdajnik njegov.» Mt 10, 2-4 (Usp. Mt 9,35-10,4. 16-20)
Kada slušamo o Kristovim učenicima koje je pozvao da ga slijede, nameče nam se pitanje: zašto baš oni?
Kada gledamo tko su bili i gdje su bili kada ih je pozvao; ne možemo, a ne pomisliti: što mu je bilo kad je baš njih pozvao? Čovjek bi pomislio da, kada želiš nešto postići; kada želiš prenijeti poruku koja je toliko važna - toliko značajna da primivši ju u svoje srce doslovno prelaziš iz smrti u život; da ćeš onda zaposliti najuglednije, najznačajnije, najutjecajnije ljude toga doba da ti budu suradnici. Zar nije tako? Zar ne bismo mi za takvu misiju radije zaposlili neke uglednike? Neke moćne ljude koji imaju dovoljno utjecaja i resursa da tu važnu poruku prenesu na sve moguće načine, na sva moguća mjesta? Onda pogledamo stvarnost - pogledamo u evanđelja, pročitamo koga je naš Gospodin Isus Krist pozvao da ga slijedi i učinio ih svojim učenicima i apostolima, i na neki način nam je teško povjerovati.
Postoji zgodan tekst u obliku pisma koji ima veze s Kristovim izborom učenika:
" Za: Isus, sin Josipov, tesarska radnja, Nazaret
Od: Jordanski poslovni savjetnici, JeruzalemPoštovani Gospodine,
Zahvaljujemo se što ste nam predali životopise 12-ero ljudi koje ste odabrali za rukovodeće pozicije u svom novom poduzeću. Možemo vas obavijestiti da su sada svi prošli kroz mnoštvo naših testova; i nismo samo obavili provjeru svih rezultata putem našeg računala, već smo također organizirali osobne intervjue za svakog pojedinog od njih sa našim psihologom i savjetnikom za stručne sposobnosti.
Naše stručno mišljenje je to, da većini vaših kandidata nedostaju pozadina, vještina, obrazovanje i strukovna sposobnost za tu vrstu poduzeća koje planirate pokrenuti. Oni ne shvaćaju koncept tima. Preporučujemo vam nastavite u svojoj potrazi za ljudima sa iskustvom u upraviteljstvu sa dokazanim sposobnostima.
Šimun Petar je emocionalno nestabilan i suviše temperamentan. Andrija apsolutno ne posjeduje nikakve kvalitete vodstva. Dva brata, Jakov i Ivan, Zebedejevi sinovi, stavljaju osobne interese iznad odanosti poduzeću. Toma pokazuje narav konstantnog preispitivanja što bi moglo narušiti moral.
Osjećamo da nam je dužnost obavijestiti vas da je Matej stavljen na crnu listu sa strane Business Biroa. Jakov Alfejev, i Tadej definitivno imaju radikalne sklonosti, a obojica su postigli visok rezultat na ljestvici manične depresije.
Jedan od kandidata, međutim, pokazuje izniman potencijal. On je sposoban i snalažljiv čovjek; dobro surađuje sa ljudima, ima istančan poslovni um i ima veze na visokim mjestima. On je iznimno motiviran, ambiciozan i odgovoran. Preporučamo vam Judu Iskariotskog kao nadglednika i desnu ruku. Svi ostali profili su sami po sebi jasni.
Želimo vam svaki uspjeh u svom novom pothvatu.
S poštovanjem,
Jordanski poslovni savjetnici»
Ovo je veoma zgodno sročeno da ukaže kako ljudski gledano, nikada ne bismo očekivali kako će Krist za apostole izabrati ribare, carinike, uglavnom obične, neobrazovane, neugledne ljude. Jedini koji bi došao u obzir je onaj koji ga je na kraju izdao i shvativši što je napravio, oduzeo si život.
Kristovi učenici po mnogo tome ne bi bili naš prvi izbor, ali iako neobrazovani i jednostavni ljudi, u mnogim situacijama su se pokazali kao izvanredni ljudi, koji su postigli više nego što bi itko mogao i sanjat da postigne. Pomoću gospodina Isusa Krista, naučili su više o Bogu Ocu od bilo kojeg farizeja i pismoznanca koji su svoje živote posvetili proučavanju Pisma i vršenju volje Božje. Pomoću gospodina Isusa, naučili su što im je činiti da baštine život vječni; naučili su što znači biti pravedan, što znači opraštati i kako ljubiti jedni druge. Pomoću Isusa Krista i u njegovo ime, izganjali su zle duhove, iscjeljivali bolesne i vraćali mrtve u život. Bili su progonjeni, i nisu utihnuli; bili su izvrgnuti ruglu a ipak su dalje propovijedali i činili dobro u ime našeg gospodina Isusa. I kad im je smrt prijetila, bili su spremni predati svoj život da bi se radosna vijest širila.
Nisu bili posebni ni po čemu, ljudski gledano, ali ih je sam Bog izabrao da pomoću njih proslavi svoje ime i da mnogi čuju radosnu vijest kojima je to do tada bilo uskraćeno. Nisu se uvijek iskazivali po vjeri i razumijevanju Kristovih prispodobi; bilo je jako mnogo situacija kada su bili veoma zbunjeni Kristovim riječima; kada su pogrešno protumačili rečeno; kada su htjeli sebe uzdići ili nisu imali dovoljno vjere u teškim trenucima. Bilo je situacija kada je i sam Krist bio na kraju svog strpljenja i rekao - malovjerni, dokle li vas još moram podnositi?
Nemojmo misliti da su odmah bili čvrsti u vjeri i sve znali i razumjeli, ali bili su uz Krista i svaki dan učili od njega, i vjera u njega, u Sina Božjega je rasla iz dana u dan i vidjeli su svojim očima što on može, koju vlast ima nad zlim duhovima i nad samom prirodom i kad su ga vidjeli uskrslog, znali su da ako u njega polože svo svoje pouzdanje, da neće pogriješiti i da moraju izići iz sobe u kojoj su se skrivali da bi svi znali kako je Mesija živ!
I preko 2000 godina nakon Kristova dolaska evo nas danas, okupljeni da slavimo Boga Oca, Sina i Duha Svetoga, Trojedinog, vječnog, pravog, jedinog Boga, kojega smo upoznali poradi svjedočenja apostola i svih onih koji su povjerovali i hrabro svjedočili da je Isus Mesija!
Kršćanstvo se proširilo diljem svijeta, i čak se i u afričkim plemenima propovijeda Radosna vijest. Kako bi to mogla biti laž kada su ljudi tada riskirali svoj život da bi navijestili da je Isus Mesija i da je naš Spasitelj uskrsnuo, da je živ? Kako to može biti laž kada i dan danas mnogi riskiraju svoj život sljedeći Krista u državama gdje se kršćanstvo ne tolerira; ili pak misionari koji svoj život dovode u opasnost odlazeći u razna plemena da bi i tamo propovijedali Krista, ne znajući što tamo da očekuju i kako će biti primljeni? Koliki misionari su tako izgubili svoj život? Da je sve to laž, da ne postoji Bog i da ne postoji Krist Isus, odnosno da Krist Isus nije Bog već da je bio samo običan čovjek; zar bi kršćanstvo opstalo do dana današnjeg i širilo se? I ne gledajući samo na svjedočenja apostola i drugih Kristovih sljedbenika; niti samo na svjedočenja naših bližnjih - mislim da svatko od nas može posvjedočiti o Božjem djelu u svome životu; o ljubavi koju od njega primamo, ljubav koju ne možemo staviti u riječi, opisati njezinu jačinu niti shvatiti njezinu dubinu. Ljubav koju osjećamo prema određenim ljudima u svom životu nekada nadilazi naš razum jer se čini nemogućom. Ljubav koja je toliko jaka da može dati nadljudsku snagu; koja te obuzme toliko da si spreman svoj život predati da spasiš voljenu osobu, bez primisli, bez neke skrivene želje za junaštvom ili slavom - odakle nam takva ljubav ako ne od njega koji nas je stvorio? Ako ne od njega na čiju sliku smo stvoreni?
Zar osjećamo ljubav sasvim slučajno? Da li imamo osjećaje i svijest i razum i znanje čistom evolucijom? Kako je to moguće iz ničega da nastane stvor poput čovjeka koji osjeća i razmišlja, koji ima savjest koja ga muči kad nešto loše učini i slično? Ako ništa drugo, svatko bi trebao barem priznati da je moralo nešto oduvijek postojati što je stvorilo čovjeka; čovjeka koji je toliko složen; i ne postoje dva potpuno jednaka po naravi da nije moguće da je nastao slučajno, bez razloga, bez svrhe, bez cilja.
Bog, naš Stvoritelj, on je ljubav - i poradi svoje ljubavi nas je odlučio putem svoga Sina odriješiti od spona grijeha. Poradi njegove ljubavi i mi ljubimo jedni druge i time svjedočimo za svog Stvoritelja i slavimo ga što nam se objavio u Kristu Isusu.
Mi nismo savršeni; mi smo samo obični ljudi koji nisu ni po čemu nešto posebno; ali smo poput apostola i mi izabrani milošću Božjom da svjedočimo za svoga Spasitelja; da podijelimo sa svojim bližnjima onoga koji nas je prvi ljubio i koji je svoj život položio za nas. Pozvani smo da smjelo svjedočimo za njega koji nam se objavio i prigrlio nas – da smjelo svjedočimo ne samo riječima, već i djelima, svojim životom.
Možda nismo najbolji izbor, ljudski gledano, kao što smo rekli i za Kristove apostole; ali uz pomoć našeg Spasitelja, možemo sve. Nemojmo se brinuti što ćemo govoriti, što ćemo reći o svome Gospodinu; jer riječi će već doći; nego se više brinimo kako živimo i kakav primjer dajemo drugima.
Netko je rekao: ne čujem što govoriš jer tvoja djela vrište.
Ako stvarno želimo slijediti Krista, onda budimo plodonosni a to znači da trebamo živjeti dostojno svom pozivu a onda se brinuti za ostalo.
Edgar Guest, pjesnik rođen u Engleskoj koji je živio u Americi, napisao je divnu pjesmicu koja se zove: 'Sermons We See' - Propovjedi koje vidimo.
Ako razumijete engleski onda ju pročitajte kad stignete – možete utipkati u google 'sermons we see' i pročitati u originalu prijevod je malo slobodniji da bi se i na hrvatskom donekle mogla rimovatiJ
Ide ovako:
- Mnogo radije bih vidio propovijed, nego ju slušao, bilo kad;
Više od uputa bi mi značilo da netko pođe sa mnom i pokaže mi grad.
- Oko je mnogo bolji učenik od uha jer je pažljivije i pamti bolje,
Savjeti su ponekad zbunjujući, ali primjer je jasan i tu ljudi ne dvoje.
- I najbolji od svih propovjednika su oni koji po svojoj vjeri žive,
Kada dobra djela postanu praksa, svi se tome dive.
- Brzo mogu naučiti kako se nešto radi, ako mi primjerom pokažeš;
Mogu vidjet tvojih ruku djelo, ali ako govoriš, možda mi lažeš.
- Možda predavanje koje održiš i bude veoma mudro, istinito i jasno,
Ali radije ću učiti promatrajući tvoja djela jer ona govore glasno.
- Jer mogao bih te krivo razumjeti i krivo protumačiti savjete tvoje;
Ali nema dvojbe gledajuć' na ponašanje i djela što ti život kroje.
- Kada vidim djelo ljubaznosti, i ja želim ljubazan biti;
Kada slabiji brat padne a jači stane da ga štiti;
I gleda kako da mu pomogne i pruža potporu mu tada,
U meni javlja se želja da i ja pomognem drugima srca rada.
- I svi putnici mogu posvjedočiti da najbolji vodiči koji postoje,
Nisu oni koji govore, već oni koji se pokazat vam put ne boje.
- Jedan dobar čovjek poučava mnoge i ljudi onom što vide vjeruju i diče,
Jedno djelo ljubaznosti viđeno - je sto put vrednije od onih što čujemo kroz priče.
- Onaj koji stoji među časnim ljudima, uči svoju čast da vrednuje i prima;
Jer pravi način življenja govori jezikom koji je sasvim jasan svima.
- Iako dobrog govornika, koji je elokventan i šarmira, poslušat bih bio rad,
Mnogo radije bih vidio propovijed nego ju slušao, bilo kad!
Naravno da na engleskom mnogo ljepše zvuči i ljepše je za čuti, ali je poruka veoma dobra i jasna- umjesto da tražimo riječi i bojimo se govoriti o našemu Gospodinu jer nismo sigurni u svoje znanje; budimo sigurni da ćemo dovoljno glasno i jasno govoriti svima u našoj blizini o tome koga slijedimo, ako živimo časno, pravedno, u miru jedni s drugima, i ako imamo ljubavi jedni za druge – ne slijedimo Krista samo svojim govorom, ne slavimo ga samo ustima; već ga slijedimo i slavimo kroz svoj život.
Neka nas naš Gospodin Isus Krist vodi i neka nas koristi na slavu svoga imena! – AMEN – (A.L.)
"S kim da prispodobim ljude ovoga roda? Na koga su nalik? Oni su kao djeca, što sjede na trgu i dovikuju jedni drugima: Mi smo vam zasvirali, i vi niste igrali; mi smo tužaljke zapjevali, i vi niste plakali. Ivan Krstitelj došao je; on nije jeo kruha i nije pio vina. Tada ste rekli: Od đavla je opsjednut. Sin čovječji došao je; on jede i pije. A vi kažete: Gle izjelice i pijanice, prijatelja carinicima i grješnicima! Ali mudrost spoznadoše kao pravednu sva djeca njezina." Luka 7, 31-35 (Lk 7,1-30)
U biblijskom čitanju smo dobili uvid u događaje koje prethode Kristovom sudu o suvremenicima. Znamo da je ozdravljao bolesne, uskrisavao mrtve, izganjao zloduhe i da su usprkos tome mnogi mislili kako on nije obećani Mesija.
Ivan Krstitelj, koji ga je godinama naviještao; koji je svoj život posvetio da bi pripremio put; pripremio ljude za dolazak Spasitelja – On sjedi u zatvoru. Učenici mu njegovi pričaju o Kristovim silnim djelima, i on još uvijek nije dovoljno siguran da sam zaključi jel li Isus Krist zapravo Mesija ili trebaju čekati drugoga. Možda i s pravom nije sasvim siguran – kada razmislimo; Ivan Krstitelj ga je naviještao, a sada je u zatvoru i pita se kako Mesija može dopustiti da njegov vjerni sluga i dalje sjedi u zatvoru? Možda on nije taj...
Gospodin Isus ih šalje nazad sa odgovorom koji bi se mogao parafrazirati kao: «Moja djela govore za sebe.» Ne daje mu «da/ne» odgovor – Ivan bi trebao znati u svome srcu da je On Mesija; trebao bi biti siguran u to, pogotovo nakon što je čuo sve što Isus čini. Zašto nije siguran? Zato što najvjerojatnije Mesija ne djeluje kako bi Ivan to očekivao.
Kada gledamo sve to iz Kristove perspektive, čitajući ove retke gdje odgovara Ivanovim učenicima, zar nije čudno kako Krist može tako smiren ostati... Samo uzmite u obzir koliko ga puta ljudi pitaju to pitanje – makar u sebi; koliko njih sumnja u njega čak i nakon što posvjedoče nevjerovatnim čudima...
Prepuni su pitanja i sumnji; često puta nezahvalni; neki od njih uobraženi; ne shvaćaju ni najočitije stvari... Pa kako može to trpiti?
Zato što ih ipak voli – čak i takve. Zar to nije divno za znati?
Koliko god da smo dosadni sa svojim pitanjima i sumnjama i zahtjevima i očekivanjima i suzama – On nas ipak još uvijek voli i ne napušta nas ni kad smo najdosadniji i najiritantniji.
Ponekad imam osjećaj da sam poput malog, zločestog djeteta pred Bogom. Nekada, dok se molim, pomislim kako se ponašam poput razmaženog derišta koje lije krokodilske suze jer nije dobilo svoju volju. Baš poput razmaženog djeteta, ponekad stojim pred Bogom i plaćem jer sam nezadovoljna; žalim se što neke stvari nisu po mom i moljakam da me usliši, ispuni mi želju moga srca i koliko god da sam dosadna i naporna – ipak znam da to neće umanjit Božju ljubav prema meni. Tako se ne morate bojati da ćete Bogu dosaditi svojim vapajima; svojim molitvama – jer Bog kao naš nebeski Otac želi da mu se utječemo; da dolazimo k Njemu kad nam je teško, kad imamo problema; On želi s nama dijeliti radost kad smo sretni i veseli; želi biti dio našeg svakidašnjeg života – čak i ako svoj život smatramo monotonim ili dosadnim – čak i tad On želi biti dio nas.
Ima onih koji smatraju licemjernim tražiti Božju pomoć kad im je teško, ako se inače baš i ne mole. Glupo im je tražiti išta od Boga kad se u onim dobrim trenucima života nisu molili. Neugodno im je i smatraju rješenjem to da se uopće ne mole. Takvima postavljam slijedeće pitanje: «Imaš djecu. Zamisli da su narasli, otišli na fakultet i imaju svoj život. Što bi ti bilo draže – da ti se javljaju samo onda kad su u nevolji ili da ti se uopće više ne javljaju?» Vjerujte mi, odgovor je jako brzo stigao – «Drago mi je ako mi se javljaju makar i samo kada su u nevolji!» Ako čovjek koji je grješan, može svoju djecu tako ljubiti pa mu je drago da se javljaju makar samo onda kad nešto trebaju; koliko nas više Bog ljubi, koji je savršen?
Kada pogledamo na naš današnji tekst, možemo primijetiti kako nismo samo mi ponekad poput djece – već Krist opisuje svoje suvremenike upravo kao djecu.
Kaže: «S kim da usporedim ljude ovoga naraštaja? Komu su slični? Slični su djeci što sjede na trgu pa jedni drugima dovikuju: 'Zasvirasmo vam na frulu, vi ne poigraste! Zapjevasmo tužaljke, vi ne zaplakaste!'»
Djeca se na trgu prepiru oko igre – jedni bi se igrali vjenčanja, drugi sahrane, a i niti jedan od ta dva prijedloga nije prihvaćen sa obje strane. Ovi počnu svirati, no drugi ne prihvaćaju igru i neće plesati. Ovi drugi zapjevaju tužaljku, no ovi neće plakati jer ne prihvaćaju igru.
Ta usporedba zapravo predstavlja obeshrabrenje na koje je Isus Krist u svojoj službi često puta nailazio, i tako ju lijepo opisuje uz malo humora. Nastavlja: «Doista, došao je Ivan Krstitelj. Nije kruha jeo ni vina pio, a velite: 'Ima zlog duha!' Došao je Sin Čovječji koji jede i pije, a govorite: 'Evo izjelice i vinopije, prijatelja carinika i grješnika!'»
Izgleda da se oni sami sa sobom ne mogu složiti i ne mogu odlučiti koju će igru igrati. Što zapravo žele? Što zapravo očekuju? Nije im odgovaralo kako je Ivan Krstitelj živio svoj život – ne jede kruha, ne pije vina – ekscentrik! Taj mora da ima zlog duha u sebi. To ne može biti normalno. Onda, kad je došao Isus Krist – koji jede kruh i pije vino, onda je to znak da je on izjelica i pijanac; prijatelj carinika i grješnika. Znači ni on ništa ne valja.
Kada razmislimo o tome, nije im uopće bilo bitno jedu li ili ne jedu kruh; piju li piju ili ne piju vino – istina koju naviještaju im se nije svidjela i odlučili su pronaći izgovor zašto im neće vjerovat; zašto ih se ne treba slušat ni slijediti.
Odbivši Ivana Krstitelja, odbili su Božji plan za njih; odbili su i onoga koga je naviještao – samog Sina Božjega nisu prihvatili jer nisu htjeli vidjet dalje od sebe i svojih želja – onoga što njima odgovara.
Imali su svoje zamisli i očekivanja o tome kakav Mesija treba biti – nisu bili sto posto sigurni, ali gledajući Krista, koji se druži sa carinicima i grješnicima i jede kruh i pije vino, pa on to sigurno ne može biti.
Svako od njih je imao drukčija očekivanja – mogli smo vidjeti da čak ni Ivan Krstitelj više nije bio sto posto siguran da li je Gospodin Isus uistinu Mesija ili ne. Njegova očekivanja su sigurno bila da će Mesija donijeti pravdu i boriti se za potlačene. Da će doći suditi i kazniti sve koji čine zlo. A on je sjedio u zatvoru, samo zato što je Herodu rekao neugodnu istinu; čekao je nepravednu smrt, a Mesiju kao da nije briga. On liječi bolesne, uskrisuje mrtve, pomaže svim tim ljudima koji su mu nitko i ništa, a njemu, Ivanu Krstitelju, koji je sve za njega činio, njemu ne priskače u pomoć. Veoma obeshrabrujuće, zar ne? Ne biste li i vi počeli sumnjati? Zar ne biste i vi mislili da vas je zaboravio? Da nije pošteno što radi? Da postoji možda mala mogućnost da će ipak neki drugi Mesija doći da vas oslobodi?
Baš kao mala djeca – prepiremo se ponekad međusobno o tome kakav je Spasitelj. Neki se i dan danas svađaju oko toga da li je Isus Krist Spasitelj. Ima onih koji ga odbacuju kao takvog jer imaju sasvim drukčiju pretpostavku kakav bi on trebao biti i kako će doći; kada će doći; što će uraditi kad dođe i kako će od njega profitirati.
No kao što na zaključku kaže Krist: «Ali mudrost opravdaše sva njezina djeca.» Na kraju će se dokazati mudrost Božja kao jedina ispravna, samo što sada još ne vidimo; ne možemo shvatiti Božji plan za nas. Silom želimo da Božji putovi budu naši putovi i njegove misli, naše misli; ali na žalost to priželjkujemo na način da se Bog prilagodi nama.
Možemo diskutirati koliko hoćemo, ali na kraju stoji istina, put i život – koji ne smijemo propustiti samo zbog toga jer nismo bili spremni ostaviti se svojih očekivanja i želja i prihvatiti najveći dokaz Božjeg prisustva – ljubav koju je iskazao putem svoga Sina. Ako nam nije dovoljan dokaz što je Krist Isus položio svoj život za nas, koji to onda točno znak očekujemo? Moć? Mudrost koja je nama prihvatljiva i razumljiva? Politički utjecaj?
Tko traži Krista među velikanima, neće ga vidjet kako sjedi sa beskućnicima i prosjacima. Tko ga očekuje kao strogog suca, neće ga vidjet kako grli one grješnike koji su pali i pomaže im da se oporave.
Često puta i oni, koji čitaju Sveto pismo žele biti poput Krista, padaju u zamku jer počinju misliti da su posebni, da su bolji od drugih i da poradi toga što su Kristovi trebaju se odijeliti od onih koji to nisu – kao da će se zaraziti od nekršćana. Ne žele se družiti sa nevjernicima; sa onima 'iz svijeta' kako ih nazivaju, jer s njima nemaju što pričati.
Zar to nije šokantno za čuti od kršćana? Pa Krist je bio poznat po tome što se družio sa svima – jer su mu svi bili jednako važni. On na carinike i grješnike nije gledao kao na otpad od čovječanstva i nije se divio velikanima. Pa sam je ovdje rekao kako ga nazivaju prijateljem grješnika i carinika i onda netko tko želi biti poput Krista zaključi da se samo kršćani međusobno trebaju družiti? Ne znam kako je itko došao do tog zaključka.
Baš je tako: «Zasvirasmo vam na frulu, vi ne poigraste! Zapjevasmo tužaljke, vi ne zaplakaste!» Mi želimo odrediti igru, pravila igre pa i same igrače. Nemojmo se čuditi ako nikada ne zaigramo. Oko igre se svađaju oni kojima se zapravo i ne da igrati.
Oko načina slijeđenja Krista, sjede i raspravljaju oni kojima se ne slijedi.
Ili ćemo se prepirati oko toga kakav je Krist; kako, kada i koliko dugo ćemo ga slijediti; ili ćemo se udružiti i kreniti za njim – vršeći Njegovu volju i radeći kako On radi. Najgore od svega je da ako nastavimo s prepirakama i svađama oko svega toga, da ćemo propustiti životnu radost; smijeh, veselje i obilje ljubavi koju primamo od Boga i od naših bližnjih.
Bog nam želi samo najbolje, iako nam se ponekad ne čini tako; iako nam se ponekad čini kao kazna. No kao što sam negdje pročitala: «Kad Bog uzme nešto od onoga što čvrsto steže u rukama, on vas ne kažnjava, nego otvara vaše ruke da biste primili nešto mnogo bolje!» Pouzdajmo se u našeg nebeskog Oca, jer On zna što čini i zašto tako čini. Služimo mu dakle radosno iz dana u dan! –Amen!- (A.L.)
«Dođoše u Kafarnaum. Kad su bili u kući, zapita ih: 'O čemu ste putem govorili?' Oni su šutjeli; jer su se bili putem prepirali među sobom o tom, tko da je među njima najveći. Tada on sjede, dozva k sebi dvanaestoricu i reče im: 'Tko hoće da bude prvi, taj neka bude najzadnji i svima sluga.' Tada uze dijete, metnu ga u sredinu među njih, zagrli ga i reče im: Tko jedno takvo dijete primi u ime moje, mene primi; a tko primi mene, ne primi mene, nego onoga, koji me posla." Marko 9, 33-37
Kada pročitamo da nisu odgovorili na Kristovo pitanje; da su šutjeli – onda možemo znati da im je stvarno bilo neugodno. Ako čak ni Petar nije našao ništa za reći, onda je jasno da su znali kako njihov razgovor baš ne spada pod Kristovo učenje. Dok su mislili da ih Gospodin Isus ne čuje, bili su sigurno prepuni žara da svaki za sebe dokaže kako će baš on biti taj koji će biti najveći u kraljevstvu nebeskom. Toliko su slušali o kraljevstvu nebeskom; o tom dragocjenom daru čovječanstvu; onima koji vjeruju u Onoga koga je Otac poslao; da nisu mogli odoljet da se natječu malo i vide tko bi bio na počasnom mjestu.
Ali možda se pitamo: odakle im uopće ideja da o tome i razmišljaju, kada su maloprije doživjeli neuspjeh u istjerivanju zloduha pa je sam Krist morao preuzeti. Kako onda mogu pričati o tome tko je najveći?
Mislim da se odgovor na to pitanje nalazi na početku 9. poglavlja – gdje čitamo o preobraženju.
«Nakon šest dana uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana i povede ih na goru visoku, u osamu, same, i preobrazi se pred njima. I haljine mu postadoše sjajne, bijele veoma - nijedan ih bjelilac na zemlji ne bi mogao tako izbijeliti. I ukaza im se Ilija s Mojsijem te razgovarahu s Isusom. A Petar prihvati i reče Isusu: 'Učitelju, dobro nam je ovdje biti! Načinimo tri sjenice: tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu.' Doista nije znao što da kaže jer bijahu prestrašeni. I pojavi se oblak i zasjeni ih, a iz oblaka se začu glas: 'Ovo je Sin moj, Ljubljeni! Slušajte ga!' I odjednom, obazrevši se uokolo, nikoga uza se ne vidješe doli Isusa sama. Dok su silazili s gore, naloži im da nikomu ne pripovijedaju što su vidjeli dok Sin Čovječji od mrtvih ne ustane. Oni održaše tu riječ, ali se među sobom pitahu što znači to njegovo 'od mrtvih ustat'.» Marko 9,2-9
Što li su to vidjeli Petar, Ivan i Jakov? Kakav je to morao biti doživljaj… samo si zamislite taj šok; tu nevjericu; iznenađenost; i onda divljenje i radost, kada su imali prilike vidjeti Mojsiju i Iliju kako pričaju s Kristom i onda još i čuti Božji glas kako im naređuje da Njega slušaju... I vidite, čak i u toj situaciji Petar nije ostao bez riječi. Iako nije znao što reći, to ga ipak nije spriječilo da pokuša. No na pitanje o razgovoru među učenicima, Petar ni riječ nije izustio.
Ovo smo pročitali da vidimo koju su privilegiju imali Petar, Ivan i Jakov. Ostali učenici su se u to vrijeme bavili mnoštvom svijeta koje je od njih očekivalo čuda; da iscijele bolesne, istjeraju zle duhove i kad nisu uspjeli taj jedan put, morali su se još i prepirat sa silnim narodom, dok su ona trojica sa Kristom imali najnevjerojatnije iskustvo ikada.
Problem je samo u tome što je Krist zabranio njima da drugima kažu što su vidjeli – to je trebala ostati tajna do njegova uskrsnuća. No jedno je čuvati ovako nečiju tajnu, ali čuvati tajnu koja drugima može ukazati kako si poseban i sretnik, to je već malo veći problem. Jasno je da su se ta tri povlaštena učenika htjeli pravit važni, a nisu smjeli.
Zamišljam to putovanje prema Kafarnaumu - kako su Kristovi učenici, nakon onog fijaska sa zloduhom i prepirkom sa narodom, krenuli za Kristom. Najvjerojatnije su se osjećali poniženima zbog neuspjeha, mrzovoljni što su oni morali ostati i hrvati se sa narodom dok su ona trojica mogli biti sa Kristom i pitaju se što su tamo radili. Petar, Jakov i Ivan, najvjerojatnije se drže zajedno. Drže se malo podalje od ostalih učenika i šapuću o onome što su doživjeli. Ostali učenici ih sustignu i pitaju ih što je s njima; zašto se drže podalje; što su to radili tamo sa Gospodinom Isusom? A ova trojica kažu kako im je Krist zabranio da im kažu... i evo kako rasprava započinje. «Mi znamo nešto što vi ne znate i Gospodin nam kaže da vama ne smijemo reći!» Prva je reakcija morala biti: «Što si vi umišljate tko ste vi? Da ste posebni? Bolji od nas ostalih? Pa sigurno nije mislio na nas kad je rekao da drugima ne kažete. I mi ga jednako slijedimo; i mi smo isto njegovi učenici kao i vi» – i onda svatko počinje za sebe govoriti što je sve učinio za Krista, u njegovo ime; za ostale – i prepiru se da tko će među njima biti prvi i najveći u onaj dan.
Mislim da to ne bi bio ni prvi ni zadnji put da se o tome raspravlja. I dan danas se kršćani pitaju to isto pitanje- tko je među nama najveći? Najbitniji? Tko je među nama broj jedan?
Razliku se može naći jedino u tome što je učenike zanimalo tko će u onaj dan sjediti s lijeve i desne strane Kristu; a u današnje doba, gledamo tko će na prijemu sjediti s lijeve ili desne strane predsjedniku, ili biskupima ili nekim drugim ljudima u koje se ugledamo. Procjenjujemo važnost čovjeka po njegovoj tituli, obrazovanju, porijeklu, prihodu, uspjehu; i onaj tko je u toj procjeni pobjednik, taj je među nama najveći.
Možemo samo nagađati što su učenici za sebe govorili i na koji način su zastupali da su baš oni najveći, ali znamo da su bili iznimno posramljeni kad ih je Krist upitao o raspravi.
Kako je čudno kada tako jednostavno pitanje zanijemi i one inače tako brze na riječima. Oni jednostavno nisu računali s time da bi Krist mogao znati o čemu su raspravljali i nisu htjeli ni da sazna.
No Krist, koji poznaje srca i misli, ne čeka da mu ipak netko od učenika odgovori; niti ih nastavlja ispitivati – «On sjede, pozove Dvanaestoricu pa im reče: Tko želi biti prvi, neka bude zadnji od sviju i sluga svima!»
Možemo primijetiti da On njih ne osuđuje. Ne kori ih zbog toga što su uopće o takvoj temi diskutirali. Ne kori ih što priželjkivaju biti najveći. On im samo ukazuje na to što zapravo znači biti najveći, uspješan, prvi i kako to postići. Želi im dati do znanja da se bezrazložno prepiru oko toga tko je od njih najveći kada uopće nemaju točnu; ispravnu predodžbu o samom konceptu veličine.
Biti prvi je biti zadnji... biti najveći je biti najmanji... biti uspješan znači biti sluga sviju.. mislim da sve ovo jako čudno zvuči i nama danas… čini se kao da nema smisla; kao da je to puko spajanje suprotnosti koje isključuju jedni druge. Ne može biti prvi ako je zadnji; ne može najmanji biti najveći, i to je točno; samo što ako želimo biti prvi i najveći u kraljevstvu Božjem? Onda trebamo odbaciti ovozemaljske standarde vrjednovanja i procjenjivanja. Ako želimo biti bolji; bliži Kristu, onda trebamo svoju sebičnost zamijeniti sa brigom za druge; svoj ponos zamijeniti sa suosjećanjem; svoju volju- sa Božjom voljom; svoje želje- sa potrebama naših bližnjih; svoju korist- sa tuđom potrebom; i osvojeno prvo mjesto trebamo zamijeniti sa onim na zadnjemu, da vratimo Bogu od onog što smo od njega primili, dijelivši sa onim najmanjima – jer njihovo je kraljevstvo nebesko.
Božji standardi su itekako drukčiji od ovozemaljskih. Bog ne gleda na vanjštinu; on nije površan i ne sudi nam po našem izgledu, karijeri, kući – On ne očekuje od nas ništa više nego da budemo ljubazni, dobri i srdačni jedni prema drugima; da budemo jedni drugima od pomoći i da se ne brinemo više nego što je potrebno za sebe, već da nam drugi budu važniji – da se naša ljubav prema Njemu očituje u našem ophođenju jedni prema drugima.
On želi da ne sudimo jedni drugima prema svojim standardima; već da gledamo jedni druge njegovim očima – da vidimo koliko je svaki pojedini od nas njemu značajan; koliko svakog pojedinog od nas voli – koliko smo mu posebni- svi mi, bez iznimke.
Mi gledamo vanjštinu – Bog gleda srca. Mi sudimo po izgledu – on sudi po djelima. Mi se ljutimo i izbjegavamo one koji nas povrijede – On pošalje svog Sina da umre za njih- to jest: za sve nas- kako bi po njemu imali život vječni i zvali se djecom Božjom. To je ljubav; to je milost – to je što znači biti najveći, uspješan, prvi – biti spreman odreći se samog sebe za druge, iz ljubavi; a onaj tko to čini, taj ne želi priznanja, niti nagrade – on sve to čini poradi Krista, jer ga želi slijediti bez prečaca i želi mu služiti svim srcem.
Mislim da mnogi od nas stvarno žele slijediti Krista i žele svim srcem da njemu prepuste sve važne odluke i da čine njegovu volju; ali ta želja često puta bude veoma kratkotrajna – najčešće, čim naiđemo na problem ili na životno raskrižje, ne prepuštamo odluku nikom drugom – sami za sebe želimo odlučivat. Tako je sa služenjem Bogu – nekada smo puni elana i entuzijazma kad se iz crkve vraćamo kući; ili za vrijeme blagdana i sličnih događaja, i stvarno mislimo kako smo donijeli odluku da ovaj puta nas ništa ne može zaustaviti- bit ćemo aktivniji u širenju Božje riječi; bit ćemo hrabriji u naviještanju našega Spasitelja i nećemo se sramiti o Njemu govoriti i pred našim najbližim prijateljima. Onda prođe par sati, par dana i kada bismo trebali nešto poduzeti- više nismo toliko entuzijastični; nalazimo izlike zašto sada baš ne možemo; pokušavamo uvjeriti i samoga Boga kako je nemoguće da sada išta poduzmemo i vraćamo se u onu rutinu pasivnosti – gdje smo komotni i bez obaveza prema našem nebeskom Ocu.
Ali tako ne slijedimo nikoga osim svoga nosa. Ako nismo voljni prepustiti Isusu Kristu vodstvo, i to potpuno vodstvo – ne samo onda kada nam se sviđa kuda idemo – onda možemo samo moliti za njegovu milost i ljubav; da nam pomogne da sebe stavimo u drugi plan.
- Vidjela sam jedan dobar videosnimak o tome. Žena dolazi kući gdje ju Krist dočeka i ona sva uzbuđena kaže kako je napokon shvatila da treba biti aktivnija – da joj je sinulo kako jednostavno treba ga slijedi - kako je savršen dan za slijeđenje Isusa Krista. I Krist, veoma uzbuđen što je ona toliko sretna što će mu služiti, uhvati ju za ruku i kaže: hajde, idemo, imamo mnogo posla! A ona nakon par koraka sjede u svoju fotelju. Krist zbunjen, hvata ju za ruku i govori da se ustane pa da idu, a ona zbunjeno uzvraća: pa ja uvijek ovdje sjedim...
Krist ju upita što se desilo sa željom da ga slijedi, da bude aktivnija – ona se nasmiješi i kaže: shvatila sam mig! Izvadi čekovnu knjižicu i kaže: jel 50 Kuna dovoljno? A Krist: pa nisam na to mislio... lijepo je što želiš dati, ali htio sam ... A ona: dobro, dobro, ajde 100 Kuna onda – bome si dobar pregovarač. A Krist joj govori što želi od nje, što želi da ona učini, a ona nalazi svakakve isprike, dok jede kokice i gleda TV. On želi da svojoj prijateljici s posla priča o njemu; a ona mu kaže kako joj nije ugodno s drugima pričati o njemu – ali će nazvat crkvu, tamo ima ljudi koji su plaćeni da o njemu pričaju ljudima, pa će ona sve to sredit – i uporno odbija činiti što joj Krist kaže pod izlikom da joj nije ugodno. On ju pogleda kako sjedi tamo, jede kokice, gleda film i kaže: mislim da je tvoj problem što ti je previše ugodno gdje jesi...
Bilo je to smiješno gledati; dobar skeč su napravili, ali nažalost, to je istina i za nas – teško nas je pokrenuti jednom kad se uvalimo u nama udobno i ugodno mjesto, gdje se osjećamo sigurnima – koliko god bi htjeli služiti, naći ćemo isprike zašto baš sad ne možemo.
«Tko želi biti prvi neka bude zadnji od sviju i sluga svima!»
Teško je služiti Gospodinu u baš svakoj situaciji, ali znate što? Ako mislimo kako smo sposobni za to sami po sebi – onda nije ni čudo što griješimo u svojoj službi.
Jedino uz Božju pomoć možemo zaista služiti svome Gospodinu – naravno ne savršeno, jer smo i mi sami nesavršeni; ali Krist je milostiv i prihvaća naša djela onakvima kakva jesu – ne nalazi na njima zamjerka.
Trudimo se; i to ne samo danas kad se vratimo iz Crkve. Trudimo se svaki dan više vremena provesti u razgovoru sa Kristom i također sa našim bližnjima o Kristu.
Nemojmo zaboraviti da je naš Gospodin živ i da želi imat dobar, prisan odnos s nama, što podrazumijeva razgovore, i uključivanje njega u svaki dio našeg života. To podrazumijeva da mu svakim danom služimo – bez obzira da li nam se to uklapa u raspored ili ne.
Naš Spasitelj je živ i voli nas! On želi samo ono najbolje za nas; zato predajmo mu svoje srce i pouzdajmo se u njega i budimo mu zahvalni na svemu što od njega primamo. Neka Kristova ljubav i milost ispune naša srca, tako da sve što imamo - možemo dijeliti sa svojim bližnjima radosnog srca i služiti na slavu svome Gospodinu. Neka mu je slava i hvala u vijeke vjekova! – AMEN – (A.L.)
«Ja sam od sebe ne mogu učiniti ništa: kako čujem, sudim, i sud je moj pravedan jer ne tražim svoje volje, nego volju onoga koji me posla." "Ako ja svjedočim sam za sebe, svjedočanstvo moje nije istinito. Drugi svjedoči za mene i znam: istinito je svjedočanstvo kojim on svjedoči za mene. Vi ste poslali k Ivanu i on je posvjedočio za istinu. Ja ne primam svjedočanstva od čovjeka, već govorim to da se vi spasite. On bijaše svjetiljka što gori i svijetli, a vi se htjedoste samo za čas naslađivati njegovom svjetlosti. Ali ja imam svjedočanstvo veće od Ivanova: djela koja mi je dao izvršiti Otac, upravo ta djela koja činim, svjedoče za mene - da me poslao Otac. Pa i Otac koji me posla sam je svjedočio za mene. Niti ste glasa njegova ikada čuli niti ste lica njegova ikada vidjeli, a ni riječ njegova ne prebiva u vama jer ne vjerujete onomu kojega on posla. Vi istražujete Pisma jer mislite po njima imati život vječni. I ona svjedoče za mene, a vi ipak nećete da dođete k meni da život imate. Slave od ljudi ne tražim, ali vas dobro upoznah: ljubavi Božje nemate u sebi.» Ivan 5,30-42
Isus Krist govori Židovima koji su ga optužili da on svjedoči sam za sebe i da traži slavu od ljudi bez valjanog dokaza. Krist im jasno daje do znanja da on nikako ne traži slavu od ljudi; nikakve časti niti uzdizanja njega – on je tu da čini volju svoga Oca koji ga poslao i od njega je primio slavu i čast.
Možemo sa sigurnošću reći da Gospodin Isus za svoga života na zemlji nije od ljudi primio mnogo slave i časti – nego radije, prijezir, mržnju, mrmljanja, zavist, nerazumijevanje i kratkotrajnu odanost od mnogih koji su ga slijedili. Samo manji dio silnih sljedbenika ga je uistinu prepoznalo kao Sina Božjega i zbog toga ga slijedili. Nije od ljudi očekivao primiti išta – jer je došao kao sluga svih; pokoran svome Ocu, u poniznosti mu je služio i svako njegovo djelo je bilo da se proslavi Otac kroz njega, a ne da sebe uzdigne i postane slavan i moćan. Često puta je branio iscjeljenjima da kažu tko ih je iscijelio; zabranio je da se objavljuje kako je on sin Božji; nije htio slavu i nije za slavu radio – to se može i vidjeti kada čitamo za sva čuda koja je učinio – ljudi su uvijek odali hvalu i slavu Bogu.
Isus Krist je činio velika djela; čuda; njegovi govori su često puta ušutkali i njegove najveće protivnike – imao je takvu vlast, nitko nije mogao ostati ravnodušan slušajući ga ili svjedočeći njegovim djelima, i ipak, bio je odbačen, ponajviše od onih koji su ga toliko tražili i toliko ga čekali te su svoj život posvetili proučavanju Pisma da bi ga našli i imali život vječni.
Oni koji su ga optuživali za ne držanje Šabata, za druženje sa nedostojnima – sa grješnicima i carinicima, nečistim ljudima; oni koji su kovali planove kako da ga uhvate i ubiju; oni su bili sigurni da će istražujući Pisma naći put ka životu.
Kako je moguće toliko zastraniti; biti toliko slijep da nakon godina i godina traganja za nečim, ne možeš prepoznati kada to stoji pred tobom? Kako je moguće ne prepoznati onoga o kome čitaš i koga čekaš cijeli svoj život?
Sjetite se samo kada čitate ovako neku knjigu, i kako prolazeći kroz poglavlja imate već svoju sliku o tome kako svi ti likovi izgledaju; izrazi njihovih lica kada su u interakciji sa drugima - i sigurna sam da usprkos jednakom opisu likova u knjizi, moglo bi se od čitatelja do čitatelja naći potpuno drukčije zamišljene slike likova. Koliko puta se može čuti o razočaranim čitateljima neke knjige na temelju koje se snimio film. Pogledaju film i većina ih je nezadovoljna izborom glumaca jer nisu kakvim su si ih oni zamislili dok su čitali.
Tako možda i sa Svetim pismom. Farizeji i pismoznanci su svoj život posvetili proučavanju Božje riječi i čitajući, svatko je sebi stvorio sliku kako bi dolazak Mesije trebao izgledati; što bi taj Mesija trebao činiti; kako se ponašati i vidjevši Krista, bili su ljuti što ga ljudi slijede i što on zavodi narod, jer nemoguće je da je to Spasitelj o kojemu su čitali; koga toliko iščekuju.
Toliko su htjeli da Mesija bude drukčiji, pa pravoga nisu prepoznali. Oni su očekivali Spasitelja koji će naočigled biti prepoznatljiv; najvjerojatnije je da su očekivali jednog snažnog i moćnog vojskovođu; nekoga tko će osloboditi Izrael od okupatora; koji će Izraelce svojom silnom moći postaviti kao glavne vladare i sve ostale narode učiniti njihovim slugama. Oni su očekivali da će ih njihov Mesija proslaviti i postaviti na najviše mjesto; da će oni koji se drže Božje riječi biti najmoćniji i najbliži Bogu od svih ostalih – zbog toga su se toliko trudili da ostanu čisti – netaknuti sa strane pogana, grješnika, onih koji se ne drže Zakona. Toliko su se trudili držati Zakona Božjeg, da su u toj svojoj silnoj revnosti, od Božjeg Zakona učinili svoj Zakon kojeg se često puta ni sami nisu bili voljni držati, ali od ostalih očekivali potpunu predanost.
Krista su optuživali za kršenje Zakona; da dopušta i svojim učenicima kršenje Zakona; ali niti u jednom trenu nisu pomislili da njihovo tumačenje Božjeg Zakona ne odgovara onome što je Bog zapovjedio.
Nisu bili u stanju prepoznati Krista kao očekivanog Spasitelja, jer su zapravo tražili život vječni u Svetom pismu, u Zakonu, u propisima. Mislili su da će postići život ako po Zakonu žive i poradi njihovog izobličavanja Božjeg zakona, sve što su uspjeli vidjeti kada su ugledali Krista Isusa, jest čovjeka koji krši Zakon; bio im je trn u oku; čovjek kojega se trebaju riješiti.
Vidjeli su nekoga tko podučava ljude suprotnom od onoga što oni smatraju ispravnim – a svi znamo da je gotovo nemoguće ukazati čovjeku kako je u krivu u vezi nečega čemu je svoj život posvetio, na čemu gradi svoj identitet i čime se ponosi i diči.
Lako je postati zaslijepljen svojim očekivanjima i shvaćanjima Boga; o Kristu, o tome kako ga treba štovati i slijediti, tako da na kraju, kada i sam Krist stoji pred nama, ne bismo ga bili u stanju prepoznati.
Kao što znate, od 18. – 25. siječnja bila je molitvena osmina koja promovira jedinstvo kršćana. Predstavnici različitih konfesija i denominacija bili su pozvani prisustvovati tom događaju, svi su bili dobrodošli, u nadi da će nas zbližiti ono što nam je svima zajedničko – a to je da smo svi mi Kristovi, bez obzira u koju crkvu idemo i na koji način štujemo Gospodina Isusa.
Mislim da je divno imati prilike upoznati se sa drugim kršćanima, bez obzira da li se teološki slažemo ili ne, ali imati osjećaj kako nas Krist povezuje; da smo obitelj, braća i sestre u Kristu Isusu; te smo svi mi djeca Božja. To je divno iskustvo vidjeti kršćane, svi zajedno u istoj Crkvi, slušajući Riječ Božju i družeći se nakon Bogoštovlja. Češće treba podsjetnik kako nas ne definira zgrada u kojoj slavimo Boga; niti način na koji ga slavimo. Ne definira nas tradicija kojoj pripadamo i koje se držimo; ono što nas definira jest činjenica da smo SVI djeca Božja po našemu spasitelju Isusu Kristu – bez obzira na sve razlike.
Moramo paziti da nas naša shvaćanja o Kristu ne zasljepljuju – kao što su farizeji i pismoznanci bili zaslijepljeni svojim shvaćanjima Pisma i Mesije koji ima doći.
Trebamo biti ponizni i svjesni da nitko od nas ne poznaje Krista Isusa savršeno – svi ga slijedimo najbolje što znamo; nekim danima bolje, nekim danima gore, ali radimo to na temelju Božje riječi koja nam je dana i koju tumačimo. Tumačenja se razlikuju ali Krist je jedan, i onaj tko ga slijedi trebao bi imati ljubavi Božje u sebi – ljubav koja je slijepa kada su razlike u pitanju; ljubav koja je strpljiva; koja oprašta; ljubav koja je dobrostiva, koja se ne hvasta i ne traži svoje. Da, trebamo imati takvu ljubav u sebi da smo u stanju prigrliti i one s kojima se razilazimo u mišljenju, jer crkvu ne čine istomišljenici, već sljedbenici Isusa Krista, sina Božjega.
Vjerujte mi kad vam kažem, Boga ni najmanje ne zanima kojoj konfesiji pripadate – ni najmanje ga ne zanima u koju crkvu idete; to je nama od značaja jer se na neki način definiramo po tome kojoj crkvi pripadamo; ali za Boga, to nema nikakve veze. Nema u kraljevstvu nebeskom posebna mjesta za pripadnike određene konfesije – tamo ima samo mjesta za one koji su svoj život posvetili slijeđenju Isusa Krista, ljubeći svoje bližnje i imajući milosti jedni za druge. To je Bogu važno – kako živimo svoj život; ne toliko dok smo na Bogoštovlju, već onda kada izađemo iz crkve i trebamo mu služiti. Jedno je slušati Božju riječ, a drugo je dopustiti da nas njegova riječ pouči, izmijeni i vodi – da nam dotakne srca i pobudi u nama čežnju da mu iz dana u dan bolje služimo.
Kao kršćani, svi smo mi braća i sestre u Kristu – neovisno o razlikama. I kao braća i sestre, ponekad će možda i biti neslaganja i svađa, ali bitno je da kao u bilo kojoj obitelji, ljubav uvijek ima zadnju riječ.
Nemojmo biti slijepi kada je u pitanju prepoznati Krista i njegovu volju. Ne dajmo se zavesti raznim tumačenjima o Kristu, o spasenju, o životu vječnome.
Sve što trebamo znati dano nam je i usađeno u naša srca – a to je da ne možemo slijediti Krista, niti ga prepoznati ako ljubav ne prebiva u nama. Tko u svome srcu nema ljubavi za svoje bližnje, taj ne poznaje Boga i Bog ne prebiva u njemu. Ako imamo ljubavi jedni za druge – ne samo za naše istomišljenike, već i one koji se ne slažu s nama - ako ljubimo svoje bližnje bez obzira na razlike, onda znamo da smo na pravome putu i da imamo život vječni.
Čudno je to, ali ljubav je stvarno odgovor na sve. Ljubavlju se čak pobjeđuje i zlo. Zbog ljubavi prema nama, Krist je trpio i na kraju je i samu smrt pobijedio. Ljubav čuda čini!
Zato živimo tako da ljubav bude u prvom planu – da drugima činimo što želimo da oni čine nama. Ako tako živimo, sigurno nećemo pogriješiti.
"Evo vam govorim tajnu: Svi nećemo usnuti, ali svi ćemo se promijeniti. Iznenada, u trenutku oka, u posljednjoj trubi; jer će zatrubiti, i mrtvi će uskrsnuti neraspadljivi, i mi ćemo se promijeniti, jer ovo raspadljivo treba da se obuče u neraspadljivost, i ovo smrtno da se obuče u besmrtnost. A kad se ovo raspadljivo obuče u neraspadljivost, i ovo se smrtno obuče u besmrtnost, onda će se ispuniti riječ, što je napisana: "Pobjeda proguta smrt. Gdje je, smrti, pobjeda tvoja? Gdje je, smrti, žalac tvoj?" A žalac je smrti grijeh, a sila je grijeha zakon. A Bogu hvala, koji nam dade pobjedu po Gospodinu našemu Isusu Kristu. Zato, braćo moja ljubljena, budite stalni i nepokolebljivi, puni revnosti u djelu Gospodnjem svagda, znajući, da rad vaš nije uzaludan u Gospodinu!" I Tim 15, 51-58.
«Okupili smo se danas da zajedno slavimo svoga Spasitelja, po kome smo oslobođeni od spona grijeha i čijom pobjedom nad smrti imamo obećanje života vječnoga.
Okupili smo se ujedno i da ga proslavimo svojim zajedništvom ovdje danas i narednih dana, u nadi da ćemo vremenom i uz pomoć i milost Božju doseći ono stanje duha koje nam omogućuje da prevaziđemo razlike u shvaćanju i štovanju Gospodina Isusa Krista i usredotočimo se na ono što nam je svima zajedničko – a to je da smo svi mi Kristovi.
Apostol Pavao se u svojoj službi Kristu veoma zauzimao da one koji su uzvjerovali održi u vjeri i da ih pouči o Spasitelju – o svemu što je među tadašnjim kršćanima uzrokovalo neslaganja, sumnju, prepirke. Čak kad je bio zatvoren poradi propovijedanja Krista, on se i dalje brinuo o crkvama i pisao im o nadi, o nepokolebljivoj vjeri u onoga kome ništa nije nemoguće, i osuđivao je bilo kakve prepirke među svetima.
U današnjem tekstu apostol Pavao pisao je Korinćanima o pobjedi koju imamo u Kristu – pobjedi nad samom smrti. Samom tom spoznajom da više ni smrt nema moći nad nama, možemo s pouzdanjem u Boga širiti radosnu vijest. Da, tom spoznajom trebamo biti promijenjeni – ohrabreni, učvršćeni u nadi i vjeri koju nam je dao Bog. Trebamo bez mrmljanja, bez straha, bez sumnji činiti volju Božju iz dana u dan, strpljivo iščekujući ponovni dolazak našega Gospodina – za što trebamo biti spremni svaki čas.
Moramo biti svjesni kako kada je apostol Pavao pisao o ponovnom dolasku Gospodina Isusa, on je smatrao da će to biti stvarno uskoro, barem još za njegova života; on je mislio da će doživjeti povratak Spasitelja. A mi danas, čini se, da smo nekako zaboravili to iščekivanje; govorimo si kako neće baš sada, neće baš danas, možda ni za našeg života – i na taj način činimo upravo suprotnost onoga što je Pavao radio - mi smo se opustili, zaboravili smo na obvezu da svog Spasitelja dočekamo spremni, vršeći njegovu volju, a ne samo zaposleni i zaokupljeni svakidašnjim problemima i obavezama na poslu i u kući.
Moramo biti svjesni i toga da smo danas mnogo bliže spasenju nego što smo bili kad smo uzvjerovali. Mnogo bliže Kristovom ponovnom dolasku nego što je apostol Pavao bio, no njega nije ništa sputavalo kako bi bio živo svjedočanstvo za Kristovu ljubav i milost; ni progoni, ni kamenovanje, ni šibanje, ni zatvor uvijek je radio za unapređenje Božje riječi ne sebe. U trenucima kada bi čovjek očekivao kako njemu treba utjehe zbog svoje situacije, on je tješio i ohrabrivao druge. Možemo mnogo naučiti od njega, što znači ljubiti svoje bližnje, i što znači širiti radosnu vijest, ali prije svega, što znači slijediti Krista. To nije samo naviještanje da je Isus Krist, da je umro za naše grijehe i uskrsnuo za naše opravdanje, i pripremio nam put ka Kraljevstvu nebeskom, već slijeđenje Krista znači svojim životom pokazivati da u nama djeluje ljubav Kristova; ljubav koja oprašta, koja je dobrostiva, koja ne zavidi i ne hvasta se. Dakle trebamo svojim ponašanjem, riječima i djelima pokazati kako je Krist u nama i mi u njemu.
Ako ljudi vide kršćane kako se prepiru i neslažu i kako među njima nema jedinstva i nema ljubavi Božje, onda radimo protiv Krista – umjesto da privučemo izgubljene i usmjerimo ih ka jedinome spasu. Mi ćemo ih odbiti od jedinog pravoga puta, od jedine istine i života. Moramo paziti da naša shvaćanja o Kristu ne budu kamen spoticanja za jedinstvo i mir među svim kršćanima. Postoji velika razlika između slijeđenja naših shvaćanja o Kristu i samoga Krista bit je u tome da mi trebamo slijediti uskrslog, živog Gospodina. Ako uistinu slijedimo njega, umjesto onoga što mi mislimo o njemu i kakvog ga smatramo, onda nam neće smetati razlike jer će naša čežnja biti da svi zajedno služimo njemu onako kako nas je učio primjerom, i da sve što činimo bude njemu na slavu.
Postoji zgodna priča koju sam prije nekih tjedan dana pronašla i neki od vas su je već možda i čuli. Radi se o krojaču imenom Hans. Zbog Hansove reputacije, jedan ugledan poduzetnik koji se našao u gradu, naručio je kod njega odijelo rađeno po mjeri. Ali kada je došao pokupiti svoje odijelo, iznenadio se kad je primijetio kako je jedan rukav ušiven na jednu stranu a drugi na drugu; kako kod ramena jedna strana je bila izbočena a druga udubljena, i tako je vukao i povlačio dok se nije uspio uvući u odijelo i prilagoditi svoje tijelo čudnome kroju. Kako se vozio kući autobosum, jedan od putnika je primijetio njegov čudan izgled i pitao ga da li je krojač Hans radio na tom odijelu. Primivši potvrdan odgovor, čovjek kaže: 'Zadivljujuće! Znao sam da je Hans dobar krojač, ali nisam imao pojma da je u stanju napraviti odijelo koje tako savršeno pristaje uz tijelo tako deformirano kao vaše!'
Mi često u Crkvi stvaramo neke svoje slike o tome kakva bi kršćanska vjera trebala biti, i onda silom pokušavamo ljude ugurati i prilagoditi formama koje smo mi stvorili, sve dok im se savršeno ne prilagode bez obzira koliko bile izobličene ili nerealne.
Molitvena osmina za jedinstvo kršćana, je Bogom dana prilika da nas Duh usmjerava ka spoznaji kako svi pripadamo jednome, istome Gospodinu i da trebamo već sada nastojati da se to jedinstvo očituje u pokornosti, u služenju, u poslušnosti i međusobnoj ljubavi. Ne možemo reći da ljubimo Boga ako naša ljubav prema braći nije istinita i iskrena.
Za sve promjene treba vremena, stoljećima postoje razmirice i raskoli u kršćanstvu; stoljećima se kršćani razilaze u mišljenjima o određenim stvarima i ne možemo očekivati da ćemo preko noći sve to staviti na stranu i biti ujedinjeni kako bismo trebali biti za to će trebat vremena; za to će trebati i mnogo strpljenja – zato je ova molitvena osimina toliko važan korak ka tome da se Kristova molitva ostvari. On je molio od svoga Oca za naše jedinstvo.
' Oče sveti, čuvaj u svome imenu one koje si mi dao: da budu jedno kao i mi.
Dok sam ja bio s njima, ja sam ih čuvao u tvom imenu, njih koje si mi dao;
i sačuvao ih, te nijedan od njih ne propade osim sina propasti, da se Pismo ispuni.
Ali sada ja idem k tebi i ovo govorim dok sam u svijetu, da oni imaju puninu moje radosti u sebi.
Ja sam im predao tvoju riječ, a svijet ih zamrzi jer nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta.
Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga.
Oni nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta.
Posveti ih u istini: tvoja je riječ istina.
Kao što ti mene posla u svijet tako i ja poslah njih u svijet.
I za njih posvećujem samog sebe da i oni budu posvećeni u istini.
Ne molim samo za ove nego i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene: da svi budu jedno.
Kao što ti, Oče, u meni, i ja u tebi, tako neka i oni u nama budu jedno, da svijet uzvjeruje da si me ti poslao.
I slavu koju si ti dao meni ja dadoh njima: da budu jedno kao što smo mi jedno -
ja u njima i ti u meni, da tako budu savršeno jedno da svijet upozna da si me ti poslao
i ljubio njih kao što si mene ljubio.'
Neka nam riječi našega Gospodina otvore srca; neka se riječ njegova nastani u nama i pomogne nam u strpljivom iščekivanju njegovog ponovnog dolaska, te nam podari ljubavi i milosti da kada ponovno dođe, zatekne nas u miru i jedinstvu, navješćujući radosnu vijest i boreći se za pravdu u ovome svijetu.
Ključ strpljenju je pouzdanje u Boga. Jer ono što je nama nemoguće, Bogu je moguće i uz njegovu pomoć trebamo dati sve od sebe da koliko je do nas budemo sa svima u miru.
To naše ustrajno čekanje Kristova dolaska, kad ćemo se preobraziti i biti kao što je i on, treba nas jačati, u iskrenom, otvorenom, zbližavanju - sa čežnjom da budemo doista narod Božji, djeca Božja u Kristu, jer samo ako iskreno volimo jedni druge će svijet spoznati da smo Kristovi i uzvjerovati kako je on jedini spasitelj, jedini put, jedina istina i jedini život!
Konačnu pobjedu i konačnu izmjenu, koju iščekujemo njegovim dolaskom, primiti ćemo kada tome dođe čas. Do tada budimo ustrajni u dobrim djelima na slavu našega Gospodina i pouzdajmo se u Boga. On nam je obećao slavnu budućnost, ali dok god smo ovdje, budimo strpljivi, ali i aktivni tako da naš život bude plodonosan.
Sjetimo se riječi sv. Augustina: 'U bitnim stvarima jedinstvo, u ostalima sloboda, a u svemu ljubav.' Apostol Pavao nas poziva da ne posustajemo u činjenju Božje volje: 'Prema tome, braćo moja ljubljena, budite čvrsti, nepokolebljivi, uvijek napredujte u djelu Gospodnjem, svjesni da vaš trud u Gospodinu nije uzaludan.'
Mislim da je ovo divan podsjetnik da sve što činimo u ime našega Gospodina nije uzaludan trud, nije besmisleno, nije bačeno vrijeme, jer iako mi možda ne vidimo rezultate onda kada bismo htjeli i očekvali, trebamo biti svjesni da je Bog taj koji mijenja ljude, koji im se objavljuje, koji čini da onaj stari život nestane a novi nastane. To nije naša zasluga, to nije naš posao – mi smo tu da bismo naviještali Riječ Božju, da bismo bili vidljiv podsjetnik Božjeg prisustva i pomoći - da ljubimo jedni druge njegovom ljubavi i budemo jedni drugima podrška u ovom iskvarenom svijetu; pomažemo onim slabima, onima kojima je milost i ljubav Boga posebno potrebna - da i njih pridobijemo za Krista Isusa.
"Objavljeno ti je, čovječe, što je dobro, što Gospodin traži od tebe: samo činiti pravicu, milosrđe ljubiti i smjerno sa svojim Bogom hoditi."
Mihej 6,8
Braćo i sestre u Gospodinu Isusu Kristu. Kršćani o blagdanu Božića sa radošću i zahvalnošću slave Gospodina i prisjećaju se rođenja Spasitelja kojega su već starozavjetni proroci (prije više stoljeća) obznanili. To se je u betlhemskoj štalici i ostvarilo.
Darovan je Osloboditelj od grijeha, kako nitko od nas koji vjerujemo ne bi propao, nego imao život vječni. Gospodin, po proroku, želi samo tri stvari od naroda koji je spašen od grijeh njegovom «mišicom», koji je na svoju sliku stvorio čovjeka.
Prvo, prorok poručuje, «samo činiti pravicu». Prije Kristova rođenja to je značilo održavanje Dekaloga. Danas to znači slijediti Krista, koji je apostolu Tomi poručio «Ja sam Istina!», to činiš onda kada ujutro i navečer u ruke uzimaš Sveto pismo, čitaš i znaš po kojemu putu hodiš.
Drugo, treba «milosrđe ljubiti». Vrhunac je Božjega milosrđa dosegnut u žrtvi Gospodina Isusa Krista. Ljubiti milosrđe ne samo tako da se za Božić to prihvaća od Boga, nego oprostiti «svojim dužnicima» i bratskom se ljubavlju odnositi prema bližnjima te moliti za spasenje neprijatelja.
Na kraju je potreban «smjerni hod s Bogom». Apostol Pavao poručuje kako je po milosti Božjoj to što je, a bez Boga je ništa, te kako «svaki dobar dar i savršeni poklon dolazi od Njega i daje nam se».
Ne možemo biti bahati, uobraženi, puni sebe bez obzira na sva ovosvjetska imanja, sposobnosti, i možebitnu vlast koju imamo. Potrebno je svako jutro, sa novim danom, moliti snagu svoga Stvoritelja kako bi mogli ispuniti zadaće toga dana.
Oni koji takovom pobožnošću slave Isusa imaju istinit, u miru i radostan Božić. Uistinu neka vam to podari Stvoritelj, kao i uspješnu Novu Godinu. Neka tako bude! Amen! (L.Č.S.)
"Sve je Pismo Bogom nadahnuto i korisno za učenje, za karanje, za popravljanje, za odgajanje u pravdi, da bude savršen čovjek Božji, spreman za svako dobro djelo." I I. Tim 3,15-16
Kada se govori o pobožnosti onda se podrazumijeva oblik vjerskog promišljanja, života i djelovanja koji je utemeljen na Svetomu pismu i prakticiranju vjere.
Ovakav je oblik pobožnosti postojao tijekom cjelokupne povijesti kršćanstva, ali se posebno počeo poticati i prakticirati s pojavom reformacije. Zbog toga su neki krivo zaključili kako je ovaj oblik duhovnosti povezan isključivo sa reformatorskom religioznošću te prije nije postojao. Iz povijesnih izvora saznajemo kako je već u prvoj Crkvi prakticirano iščitavanje i promišljanje Svetoga pisma u sklopu Bogoštovlja što se je zadržalo tijekom cijele povijesti kršćanstva, a zaključci su postajali temelj pobožnosti i svjetonazora.
Evo primjera za izrečeno. Iako je u poganskom Rimu bilo rasprostranjeno ubijanje nerođene djece, a pobačaj prihvatljiva pojava, kršćanska je zajednice na temelju iščitavanja Svetoga pisma zaključila kako takova praksa ne može biti prihvatljiva. Ovaj se svjetonazorski koncept temeljio na biblijskomu nauku kako je pravo na život neotuđivo zbog toga što je izvor života Boga pa ga jedino on može i uzeti, stoga se pod utjecajem biblijske pobožnosti počelo razvijati stajalište kako abortus treba izbjegavati kada je god moguće.
Na temelju Božje objave kršćanska je zajednica počela razvijati svoju religioznu praksu. Na prvi pogled čini se kako je to jednostavno, no nažalost nije uvijek tako. Naime, Biblija jest Riječ Božja i konačna objava Boga čovjeku, no valja istaknuti kako je ona nastajala u povijesnom okružju, koji je bio drugačiji, čak i u vrijeme Prve Crkve (Stari zavjet), a posebno što je vrijeme više odmicalo. No, krivo bi bilo zaključiti kako se zbog toga ne mogu pronaći poveznice sa vremenom u kojemu se živi. Naime, Bog koristi Sveto pismo kako bi po Svetomu Duhu iznova progovarao svakoj novoj generaciji tj. onima koje je odabrao i pozvao u svoje kraljevstvo.
Iako Biblija ima veliku povijesnu i kulturološku vrijednost duhovnost je ključna. Upravo to dovodi do biti onoga o čemu progovaramo, a to je pobožnost. Sveto pismo se čitalo tijekom Bogoštovlja, te je bilo i ostalo integrativni dio kršćanskog slavlja. Ovo treba imati u posebnom vidu jer se u zajednici vjernika glas Svetoga pisma najbolje čuje. Iz toga se koncepta dolazi do osobne pobožnosti koju svaki vjernik treba prakticirati ukoliko želi rasti u spoznaji Boga i sebe. Dakle, pobožnost vjernika daje svrhovit i duhovno smislen život.
Potrebno je ovo što smo izrekli i praktičnim primjerom prikazati. U sklopu reformirane pobožnosti Bogoštovlje na Dan Gospodnji temelj je vjerskog identiteta. Zbog toga bi svaki vjernik trebao razvijati praksu redovitog pohađanja nedjeljnog Bogoštovlja. Iz takove pobožnosti proizlazi osobna pobožnost koja se prakticira na način da se svakodnevno provede određeno vrijeme u molitvi i promišljanju nad pojedinim odjeljkom Svetoga pisma. To uključujuće čitanje Biblije, meditaciju nad pročitanim, i molitvu. (B.B.)
